Colleen Hoover – Sve tvoje savršeno, Priča završava s nama, 9.studenog

Prošli sam mjesec posvetila svoje vrijeme čitanju zaostataka što se tiče CoHo. I uživala sam. CoHo me uvela u svijet tema o kojima ponekad mnogi od nas niti ne razmišljaju. Nasilje, borba s neplodnošću, ljubav koja ponekad nije dovoljna da brak opstane. Colleen je na njoj svojstven način prikazala teme o kojima se govori premalo, ali nije uronila dovoljno duboko da prikaže prave probleme, ili nije pomislila na njih, pogotovo u priči Sve tvoje savršeno.

Sve tvoje savršeno

Priča započinje bolnom istinom koja će Grahamu i Quinn promijeniti živote. Oboje su prevareni. Na najgori način. Quinn se trebala udati dok je Graham trebao zaprositi svoju djevojku, ali to postaje nemoguće nakon onog što su saznali. Sva sjećanja postaju bolna točka od koje žele čim dalje. Jedno piće, stvaranje povezanosti nakon proživljenog dovoljno je da se zaljube i shvate kako su srodne duše. Colleen je na divan način prikazala kako pogrešno vrijeme ponekad predstavlja vrata za sve ono savršeno što treba tek doći.

Starac se nagnuo naprijed i jako me ozbiljno pogledao. “Naš brak nije savršen. Nijedan brak nije savršen. Bilo je trenutaka kad je ona odustala od našeg braka. Bilo ih je i više kad sam ja odustao. Ali tajna naše dugovječnosti je ta što nikada nismo odustali u isto vrijeme.

Prošlost ostavljaju iza sebe kao divan podsjetnik da su se davno našli na istom mjestu u isto vrijeme saznavajući istinu. Ulaze u braku, zavjetuju se da neće da dozvoliti propast braka bez da daju sve od sebe. Iako je za raspad braka potrebno dvoje, isto tako je za obnovu potrebno dvoje. Savršen brak ne postoji, to je prva činjenica o braku. Kada i dođe do problema, komunikacija, podrška, poštovanje kao i razumijevanje bitne su stavke za uspješan brak. No, što se dogodi kada izostane sve to? Što se dogodi kada se sve svede samo na spavanje u istom krevetu bez dijeljenja problema, komunikacije koja je ključna za jedan par?

Sada kad smo oboje toliko puni boli, ne znam više kako nastaviti. Bez obzira na to koliko volite nekoga, kapacitet vaše ljubavi je beznačajan ako je veći od vašeg kapaciteta praštanja.

Što se dogodi kada prevelika želja za proširenjem obitelji određuje da li će brak opstati? Graham i Quinn svoj su brak sveli na minimum komunikacije, Quinn koja skriva svoje suze, svakog mjeseca se bori s razočaranjem što joj želja za biti majkom iskliže iz ruku, ravno kroz prste. Nosi se s time, ali sve teže i teže. Sebe vidi kao krivca za slabljenje braka, odguruje Grahama, više ne uživa u seksu. I Graham koji izgleda kako joj daje prostora, a time pridonosi da brak još više gubi svoj plamen. Quinn je svoje mane obasjala do tolike mjere da zacrnjuje činjenicu zašto je Graham voli. No, da li me knjiga oduševila? Nažalost nije toliko koliko sam očekivala. Uzdrmalo me jako što se Graham nije udostojio sjesti s njom, pričati o problemu koji ledbi između njih, shvatiti što se događa u njenoj glavi, iako je zna što ona želi, ali to nije dovoljno – znati. Pitam se koliko je osobnog iskustva Colleen unijela u ovu priču, ali čini mi se da je u nekim stvarima postala previše naivna. Quinn mi je u mnogim trenucima previše depresivna, previše uronjena u tugu koju nosi u sebi toliko da zaboravlja koga ima uz sebe i dovodi u pitanje da li je smisao jednog bračnog para postati roditeljima? I da li je to jedina svrha braka?

Razmišljam ponekad o tome. O tome zašto neki par može preživjeti uragane pete kategorije, a drugi možda ne mogu. Dovoljno sam o tome razmišljao da sam smislio mogući razlog. Uragani su stalna prijetnja primorskim gradovima. Puno je više lijepih dana i onih savršenih za plažu nego dana kada bjesne uragani. Brakovi su slični utoliko što ima puno sjajnih dana bez svađa kada su oboje toliko puni ljubavi jedno za drugo. Ali onda imaš dane kad je vrijeme opasno. Može ih možda biti samo nekoliko godišnje, ali oni mogu učiniti toliko štete da trebaju godine da se ta šteta popravi.

Priča je podijeljena na dva naizmjenična dijela – prošlost prikazana u veselom tonu, prepunom dobrog seksa, smijeha, hrabrosti, i sadašnjost prikazana u negativnom raspoloženju. Dvije različite krajnosti. Za moj pojam je Quinn sebe zbog nemogućnosti biti majkom gledala kao crnom točkom koja nikome ne može biti dobra, kao i individuom bez grama vrijednosti. Čini mi se da je dosegla točku koja se zove depresija, ali to je druga tema o kojoj će netko moći reći mnogo više nego ja. Svakako, ovo je djelo koje se bavi popularnom temom današnjeg doba, uzimajući u obzir preveliku želju i manjak “zaljubljenosti” u same sebe.

Priča završava s nama

Prvo kada sam vidjela ovakav naslov, mislila sam da je u pitanju neki klasični ljubić iz CoHo pera i da mogu očekivati rollercoaster emocija, no prevarila sam se. Na početku upoznajemo Lily Bloom, djevojku koja mi se činila slatka i draga, bez previše iskustva u svom životu, kako sjedi na vrhu zgrade i promatra grad. Prisjeća se sprovoda svog oca, govora koji nije mogla održati. Dok su njene misli okupirane emocijama vezanim za njenog oca, pažnju joj preuzima pojava Ryle Kincaida, neurokirurg kojeg sam na početku zavoljela, smijala se njegovim šalama, uživala čitati njegove izjave. Do jednog momenta.

Ne. Biljke i ljudi. Biljke treba voljeti na pravi način kako bi preživjele. Tako i ljude. Mi se os rođenja oslanjamo na roditelje da će nas dovoljno voljeti da nas održe na životu. Ako nam naši roditelji pokažu pravu vrstu ljubavi, mi ispadnemo općenito bolji ljudi. Ali ako smo zanemareni…

Lily se taman preselila u Boston, u grad gdje je sve moguće. Sa sobom je ponijela i sva pisma iz prošlosti, ista pisma u kojima leže sjećanja o onome što je proživjela, osjećala i zaključila. Shvatila je Lily već tada da svog oca ne može voljeti kao svi ostali, ne može držati hvalospjeve i govore pune ljubavi. Zato što on to ne zaslužuje. Upravo su ta pisma osim sjećanja na bol i tugu, imala i priču o prvim ljubavima – ljubavi što rijetko ostanu tako slatke, medom premazane, bez da se osjete natruhe razočaranja, osamljenosti i boli. Lily se sjeća Atlasa, dječaka dvije godine starijeg od nje, njegovoj bolnoj priči, životu u napuštenoj kući, bez hrane i vode. Sjeća se i osjećaja koje je probudio u njoj, straha u onom momentu kada joj govori da odlazi u vojsku, obećanja da će se vratiti po nju…

Ali bit će bolje. To je samo ljudska priroda, stara rana mora zacijeliti kako bi se pripremila za svježi novi sloj kože. To je sve.

Godine prolaze, ali se Atlas ne pojavljuje. Lily vodi svoj život, ostvaruje svoje snove, upoznaje Rylea, naizgleda prekrasnog i pametnog muškarca. I veza s njim čini joj se točno onakvom kakva treba biti. Sve do jednog udarca, opisanog kao sasvim slučajnim. Gubitak kontrole nad razumom, isprike od kojih mi se dizala kosa na glavi. Tada sam počela na Ryle gledati drugim očima. Nedostatak kontrole kao i opravdanje nemilog događaja doveli su me da pitam samu sebe – što bih učinila na njenom mjestu? Ryle od prekrasnog muškarca dolazi do muškarca od kojeg će svaka žena zazirati – njegovo reagiranje prije nego li čuje objašnjenje, njegov strah od gubitka Lily, njegova potreba da udarcima pokaže svoju ljubav. Lily cijelo vrijeme opravdava njegovo ponašanje, govori kako on nije kao njen otac, daje mu prilike da se popravi, šanse da sasluša što ima za reći, no koliko je i ona spremna trpiti? Jedan posve običan ručak ponovno spaja Lily i Atlasa, spaja ono što se trebalo davnih dana nastaviti da je on bio dovoljno hrabar da joj priđe. Lily već tada u vezi s Ryleom ne sluti što će vraćanje prošlosti izazvati. Vrijeme odmiče, Ryle postaje sve gori i gori, njegov karakter dolazi na vidjelo, a Lily jedino kome se može obratiti i sakriti se nakon što ju je Ryle gotovo silovao je Atlas.

Zamisli sve ljude koje si upoznala u životu. Ima ih tako mnogo. Dolaze u valovima, nadiru i povlače se s plimom. Neki valovi su mnogo veći i imaju više utjecaja od drugih. Ponekad ti valovi donesu sa sobom stvari iz dubine mora i ostave ih razbacane po obali. Otiske na pijesku koji dokazuju da su jednom bili ondje, dugo nakon što se plima povukla.

Provodi kod njega neko vrijeme, samoj sebi dajući vremena i prostora da shvati što će učiniti. Na prvu sam pomislila da će mu sve oprostiti. Tek kada shvati da je trudna, da će postati majkom, čini ono što je najbolje za njeno dijete. Zato po rođenju svoje kćeri, zna što treba činiti i odlučuje da želi razvod iako je Ryle po povratku sa specijalizacije bio nikad bolji. No, vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. Colleen je sama u romanu napisala kako je ovo posvećeno njenoj mami, hrabroj ženi i ratnici koja je pretrpjela nasilje i spasila se, kao i svoje kćeri. Ona kroz lik Lily Bloom nije prikazala bajkovitost, zatvaranje očiju pred pravom istinom, te je lijepo opisala kako nasilje nad ženama nije tabu tema i da o tome treba govoriti, priznati što se događa, iako većina žena strahuje kako će bez muškaraca, kako će podići djecu, a vjerujem da je svaka od njih lavica. Ne dozvolite da vas muškarac udara, nije vas majka rodila da bi netko nas vama vršio nasilje.

9.studenog

Treća priča koju sam pročitala, ujedno je bila prva od tri prošlog mjeseca, je 9.studenoga. Priča koja se događa na točno taj datum, pet godina za redom. Fallon je djevojka oštećena lica kojoj su želje i snovi u jednoj noći ugašeni. No, ona se s time nosi, barem pokušava. Trudi se biti odvažna, hrabra i zato se seli na drugi kraj države – New York u nadi da će neke stvari biti onako kako je zamišljala. No, dan prije selidbe upoznaje Bena. S Benom ostvaruje odnos kakav nije s većinom muškaraca. Svjesna je da odlazi za svojim snovima, svjesna da bi veza s njim na daljinu bila svojevrsan teret i odvlačenje pažnje na prioritete koje si je zacrtala. Zato mu predlaže da se svake godine na datum 9.studenog nađu na dogovorenom mjestu. I tako pet godina unaprijed. Kroz tih pet godina CoHo opisuje što su sve proživjeli, koliko su napredovali i da li je ljubav s početka još uvijek jaka. No, CoHo je dala razloge zašto se Ben zaljubio u Fallon koji nisu po mojoj mjeri jer to nisu razlozi da nekoga voliš, već čisti osjećaj krivice. Što sam više čitala, poglavlja se izmjenjuju on – ona, to sam shvaćala da koliko god njihova ljubav bila jaka i divna, krasi je osjećaj krivice. Također se vidi koliko se mijenjaju naša mišljenja, stavovi u samo pet godina, i da nas iste stvari ne gledamo jednako.

“Ono što želim najviše od svega jest da ti se cijeli svijet smije, Bene.” Čujem suze u njenom glasu. “A to se neće dogoditi ako ja ne učinim ono što si ti učinio za mene onog dana kad smo se sreli. Pustio si me da odem. Ohrabrio si me da odem. I ja želim isto za tebe. Želim da slijediš svoju strast umjesto svog srca.”

Njih dvoje su prikaz da koliko god sebi, ali i drugima, obećali da ćemo ostati isti, promjene su neminovne te na njih ne možemo utjecati. Roman je pružio i očekivane i neočekivane obrate, na momente sam bila ljutita na poteze njegove majke, na slabost koju je imala kao jedna majka, što je potpuno suprotno hrabrosti kakvu je imala Lily u Priča završava s nama. Također sam se ljutila i na Fallon što je na kraju svega izjavila da ona oprašta sebi, a ne njemu. Saznati što je učinio, shvatiti tko je glavni krivac za sve što se njoj dogodilo i potom i dalje gajiti neizmjernu ljubav, meni je osobno neshvatljvo.

“Suđeno je da budemo zajedno? Čuješ li ti sebe? Fallon, ovo nije jedna od tvojih bajki. Ovo je stvaran život, a u stvarnom se životu moraš naraditi za živjeli su sretno do kraja života!”

Ipak, CoHo se fantastično igra temama, romanima koji obiluju klišejima jer bez klišeja ne bi ni postojali ljubavni romani.

Još me čeka Verity.

Izdavač : Naklada Neptun

Ocjena : 5/5

Recommended Articles

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *