Elif Shafak – 10 minuta i 38 sekundi u ovom neobičnom svijetu

K

ako sam već na Instagram profilu rekla, ali i samom izdavaču prilikom razgovora, Elif je meni otkriće 2020. Ako se ijedan drugi autor nađe na tom mjestu s valjanim argumentima ću objasniti promjenu. Dotad, Elif drži svoje žezlo u rukama.

Nisam imala nikakva očekivanja od romana. Dapače, dala sam joj prostora i načina da me izuje iz cipela kao što je mnoge prije mene. I uspjela je.

Elif je poglavlja naslovila na vrlo zanimljiv način. Svakom je dala naslov u minutama, upravo po minutama kako se njeni neuroni bore sa sjećanjima i kako odumiru, povratak na sve proživljene trenutke, ali i povratak u prošlost i prikaz svega što se dogodilo. I svaka ta minuta ima svoju priču, svoj začetak prisjećanjem na određeni miris ili okus.

Njen lik, Leila Tekila ubijena je, bačena u kontejner i sve što kroz minute želi jest da je netko pronađe, da njen prijatelji znaju što joj se dogodilo, ali i priča priču. Kreće od svog početka – od trenutka kada je rođena i otrgnuta iz majčina naručja, odgajana kao dijete kojem vjera treba biti sve, kao kćerka koja ne zna pravu istinu.

Misliš da je ovdje sigurno, ali to ne znači da je ovo pravo mjesto za tebe, uzvratilo je srce. Ponekad najmanje pripadaš ondje gdje se osjećaš najsigurnije.

Kompleksni obiteljski odnosi, pitanja koja Elif postavlja vrlo su zanimljiva i dovode vas da se tražite odgovore na njih. Uz oca kakvog je Leila, razumljivi su njeni osjećaji. Zabrane druženja s najboljim prijateljem Sinanom, zatvaranje u četiri zida, zabrana školovanja. Zatvorena u četiri zida i osoran očev pogled daju joj do znanja da je otac nikada neće voljeti koliko onoliko koliko želi.

Tko će vjerovati djevojčici kada kaže da je stric seksulno napastuje? Tko će djevojčici vjerovati da je osjetila najveću tugu u sebi? U toj obitelji, svaka istina iz Leilinih usta smatrana je željom za pažnjom. Kada dobije brata, Leila se osjeća da napokon ima neku svrhu – da voli nekoga više od sebe, ali je i boli što njen brat nije zdravo dijete. No, odgovor oca na Tarkanov zdravstveni problem glasi : „Previše sam pio. Previše sam griješio.“

Onog dana kada Tarkan napusti ovaj svijet, Leila više ne vidi razloga ostati u obiteljskoj kući, još manje da udovolji ocu. Napušta svoje malo mjesto u prekrasnoj Anatoliji i kreće put Istanbula, grada u kojem je čula sve najljepše izraze. Elif u opisima Istanbula nije romantizirana verzija svojih ostalih kolega autora, dapače ona pokazuje Istanbul u njegovom iskrenom, ogoljenom izgledu. No, iako su to ogoljeni opisi, toliko su vjerni da sam tokom čitanja imala dojam da se nalazim tamo, da mogu vidjeti apsolutno svaku pukotinu u zidu oronule zgrade, dotaknuti svaki komad istanbulskog života.

Istanbul je bio iluzija. Neuspjeli mađioničarski trik. Istanbul je bio san koji je postojao samo u glavama assasina. Istanbuli su bili mnogostruki i borili se, nadmetali, sukobljavali, svaki smatrajući da na kraju smai jedan od njih može preživjeti. Na primjer, postojao je drevni Istanbul zamišljen da ga propješačiš ili oploviš – grad putujućih derviša, gatara, provodadžija, pomoraca, drdnara, klofera i nosača s pletenim košarama na leđima…. Postojao je i moderni Istanbul – na sve strane raširena gradska naselja preplavljena automobilima i motociklima koji jure tamo – amo, kamionima nakrcanim građom za još trgovačkih centara, nebodera, industrijskih postrojenja…

Također, Elif je kao likove uzela one kojih se ljudi ponekad najviše groze i oni koji u drušvu imaju najmanje prava glasa – prostitutke, transvetiti, pripadnici druge vjere i rase, i za koje uvijek imaju najviše osuda, ali ih je prikazala kao ljude od krvi i mesa sa istim željama i potrebama kao i našim. Pružila im je mjesto u književnosti iako su u romanu prikazani kao izopaćenici društva u kojem imaju najmanje prava (gotovo ih i nemaju), a na koncu pokopani na groblju samotnika. “Više” građanstvo ih smatra smećem koje treba počistiti, korov koji treba na vrijeme porezati.

Gotovo svi pokopani na Groblju samotnika izopćenici su na svoj način. Mnoge su odbacile njihove obitelji, selo ili društvo općenito. Narkomani, alkoholičari, kockari, sitni kriminalci, skitnice, bjegunci, odbačeni, nestali, psihički bolesnici, beskućnici, nevjenčane majke, prostitutke, svodnici, transvestiti, bolesnici od AIDS-a… Oni neželjeni. Društvene parije. Kulturni gubavci.

Ono što je mene kod Elif osvojilo jest stil pisanja, nekome će biti dosadan jer ne obiluje brzom radnjom, ludim preokretima, već klizi kao što klizi i sam život. Ostale romane nisam čitala, ali mislim da je jasno da ću sve do jednog pročitati.

Dopustite sebi da otplovite onamo gdje vas Elif odvede, iako će ponekad srce stegnuti, a duša za nekoliko tona postati teža, ne odustajte. Ona zna kako da to ispravi. I uživanacija, makar bolna, potrajat će. Meni je bilo potrebno nekoliko dana da dođem k sebi, da samoj sebi kažem : “Hej, Leila je na sigurnom!”

Našla je novu obitelj, petoricu prijatelja i za nju vrijedi ona izjava : “Prijatelj su obitelj koju sami biramo”, izgubila ljubav svog života i preživjela sve tuge ovog svijeta, dok i sama nije skončala od ruke onih koji žele očistiti grad.

Od mene velika preporuka!

Izdavač : Hena.com

Recommended Articles

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *