Kristin Hannah – Moja Aljaska

Neću reći konačno da sam i ja pročitala ovu emotivnu bombu. Zašto? Zato što za dobre knjige nikada nije kasno. Tako je slučaj i s Moja Aljaska. Znam kako Hannah piše, znam koliko je ona jaka u emocijama, i dobro znam koliko me svaki put izuje iz cipela. Rasplače me. Možda joj ovo nije najjača knjiga, ukoliko se uspoređuje s njenim ostalim naslovima (Slavujeva pjesma, Posljednji ples leptira, Zimski vrt, Boje istine, Ulica krijesnicaKao zvijezda u noći.). Moja Aljaska je priča o obitelji, o riječi dom, o ljubavi, o napuštanju, o nasilju, o hrabrosti.

Lena Allbright, trinaestogodišnjakinja crvene kose, nikada nije znala što znači imati dom, ni kako je to “utaboriti” se na jednom mjestu. Njen otac Ernt nakon što se vratio iz Vijetnama više nije isti. Od nekoć dobroćudnog čovjeka postao je razdražljiv, zločest, težak, mračan, ljutit. Gdje god da odlaze, odlaze zbog njega. Nije zadovoljan, nije sretan. Smatra da će odlaskom na Aljasku pronaći sebe, spasiti svoju obitelj, stvoriti povezanost, izliječiti svoju unutrašnju borbu. Cora, njena majka, nikada nije bila jaka žena, barem ne na početku knjige. Cijelo vrijeme ona je ta koja apsorbira ispade bijesa svog supruga, upravo je ona njegova vreća za udaranje. I ona šuti. Da, šuti. Nažalost, preslaba je. Smatra da ga voli toliko da će moći spasiti ono što im je ostalo. Prihvaća da ide za njim na Aljasku, nažalost ne može ni odbiti, ali ono što ne razmišlja jest kako će Lena to podnijeti. Možda i razmišlja, ali nijednom to nije pokazala.

Zidovi skrivaju ono što se događa iza njih. Zarobe ljude koji su unutra.

Lena nikada nije stekla pravo prijateljstvo. Nikada nije imala prijateljicu s kojom bi provodila nedjeljno popodne, nije imala nikoga tko bi je zagrlio. I bilo joj je dosta selidbi. Jedino što jest željela jest ostati na jednom mjestu, ali Ernta ne zanima što njegova žena i kćerka misle. Oni se sele – na Aljasku, na posljednju američku granicu.

Aljaska je opasna, divljina što ubija svakoga tko nije spreman da se prilagodi tamošnjem životu. Odmah po dolasku na Aljasku, Hannah nam daje predivne opise, dočarava situaciju, približava divljinu, govori kako jednu pogrešku smiješ napraviti jer druga će te ubiti. Aljaska je divlja, mračna, opasna. Godišnje nestane i do pet osoba – bez traga i glasa. Meni se Aljaska kao mjesto radnje sviđa, uživala sam u opisima prirode, a knjigu s istim mjestom radnje sam čitala davnih dana. Riječ je o knjizi U tišini.

Ova država, ovo mjesto, drukčije je od svih ostalih. Tu ćete naći ljepotu i užas; ona vas spašava i uništava. Ovdje, gdje preživljavanje znači da to morate sami odlučiti, i to stalno i iznova, na ovom najdivljijem mjestu u Americi, na rubu civilizacije, gdje vas voda može ubiti u svim svojim oblicima, naučiti zapravo tko ste. Ne ono o čemu da sanjate da biste htjeli biti, ne ono što zamišljate da jeste, ne ono za što su vas odgojili da postanete.

Da li je zaista bilo lako napustiti grad i zamijeniti ga životom u hladnoj divljini, zamijeniti sve što je nadohvat ruke nečime što je geografski odsiječeno od svega? Otići tamo gdje su noć duže od dana, traju i po 16 sati. Takvu zimu ne poznajemo. Zato, kažem svaka čast njima kao osobama što su dekintirani otišli, iako bez volje, ipak su podsvjesno vjerovali da to može biti njihovo parče sreće, utočište gdje će postati obitelj. Lena je stekla prvog prijatelja – Matthew, koji je osvojio njeno srce, kao i ona njegovo. Njihovu su ljubav održavala pisma nakon što se on odselio u grad kod sestre ne bi li prebrodio veliku tragediju.

On je izgubio majku, a ona je imala opasnog oca. Obitelj i budućnost bili su vrlo krhki.

Dok se Lena zaljubljuje u Aljasku, pogotovo kroz ono ima s Matthew, Cora skriva masnice i suze. Dok to može. Aljaska izvlači ono najgore iz ljudi, Ernt je postao namćorast, sve mu smeta, u svemu vidi podbadanje, za Coru vjeruje da flertuje, a svoju ljutnju iskaljivao na njoj. Lena prekasno shvatila kakav teror proživljava njena majka, koliko skriva pravu istinu o njenom ocu. Očekivala sam ipak više malo borbe, barem sa Corine strane, da se bori za svoju kćer, da joj ne stvara novi pritisak na već ionako loš život (selidbe i konstantno mijenjanje škole).

Na Aljasci nije važno tko ste bili kada ste krenuli ovamo. Važno je tko ćete postati.

Kroz glavu mi je prolazilo koliko žena trpi ovo što je Cora trpjela. Koliko suza i koliko natučenih rebara je potrebno da žena kaže dosta? Koliko djece živi u takvim uvjetima ne znajući kako drugačije ili znaju, ali bez snage da se suprostave ocu.

Divlji grabežljivac se mogao doimati kao da je pripitomljen, čak prijateljski, mogao vam je nježno liznuti vrat ili se protrljati uz vas da mu počeškate leđa. Ali znali ste, ili ste barem trebali znati, da živite s divljim stvorenjem, da ogrlica, povoda i zdjelica hrane mogu ukrotiti postupke zvijeri, ali ne mogu joj promijeniti ćud.

Nasilje je tema koja me pogodi i uvijek kažem da zakon premalo reagira na takve slučajeve ili u krajnjem slučaju, žene su te koje sebi čine loše ostajući uz muškarca pravdajući se svojom ljubavlju. Hannah je dobro opisala mnogo toga, od činjenice da žena laže kako je sve u redu do toga kako brane muža nasilnika. Opisala je i ono što žene često kažu : „Promijenit će se.“ ; „Žao mu je.“ ; „Volim ga.“ ; itd.

Nije bilo važno kako ste izgubili roditelja ili kako je sjajna ili usrana osoba bio, dijete će zauvijek tugovati. Matthew je žalovao za svojom majkom. Zaključio je i da će Leni žalovati za svojom majkom. Zaključio je i da će Leni žalovati za ocem kakvog je željela imati.

Ne želim zaobići mladenačku ljubav Leni i Matthew koju shvaćam tu ljubav, koja se rodila u dječjoj dobi i opstala do mladenačkih dana, čak i onda kada su bili razdvojeni jer imam istu priču u familiji. No, moram biti iskrena i reći da ono što su oni prošli jest teška borba, ponekad ljubavi treba mnogo više od pisama, sjećanja ili velikog zida. Djeluje idealistično.

Izdržala bih godine i godine onoga života samo za jednu minutu s tobom.

Moje zamjerke su nekompleksni likovi. Hannah je ipak trebala prikazati Ernta kao pravu slojevitiju ličnost, a ne samo kao nasilnika. Nasilnik, nasilnik i još nasilnik. Cora, slaba ličnost kroz cijelu knjigu, iako shvaćam potrebu da je se tako prikaže, žena koja je vjernija sebi nego li hrabrosti da sačuva život svoje kćeri. I Cora, i Lena su prikazane kao romantizirane verzije. Hannah je ubacila odnos Cora – Tom, čime sam dobila dojam da je to način da Ernt dodatno pobijesni.

Sve ovo vrijeme tata je objašnjavao Leni kako je vanjski svijet opasan. Istina je bila da je najveća opasnost bila u njezinu vlastitom domu.

Zato moram za kraj reći, ovo nije samo priča o ljubavi, ovo je bunt protiv nasilja, bunt da podignemo glas, izborimo se za sebe, shvatimo koliko vrijedimo, kako da zaštitimo svoju djecu, da uvidimo koliko smo jake duhom, koliko možemo podnijeti. Da naučimo da nismo nastale od muškarca, da ne dozvolimo da vreća za udaranje, da imamo jak glas. Da vrištimo.

Da, žene smo. Nismo slabije od njih. Psihički nikako.

Djevojka mora biti jaka u ovome svijetu.

https://znanje.hr/product/moja-aljaska/283161

Prevoditelj : Mirjana Valent


Recommended Articles

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *