K.A.Tucker – Čista divljina

Ovog puta vam predstavljam ljubavnu priču Čista divljina (engl. The simple wild) koja je prvi dio trilogije Wild. Drugi se zove Wild at heart, a treći koliko je vidljivo prema GR tek treba izaći. Roman je izašao u nakladi Fokus komunikacije (Fokus na hit).

Calla Fletcher nikada nije upoznala svog oca i sve što ima od njega su  telefonski pozivi i brdo neispunjenih obećanja, ali s godinama su i pozivi prestali. Kako se njena mama nije mogla prilagoditi divljini Aljaske unatoč ljubavi prema njenom ocu, povela je svoje dijete sa sobom u Toronto i tamo započela novi život. Neko je vrijeme Calla održavala odnos s ocem putem telefonski poziva, ali i to se s godinama prorijedilo dok nisu potpuno prestali. Kada izgubi posao u banci kao analitičarka, prekine vezu sa svojim dečkom, zvijezde kao da su se poklopile i dale Calli priliku da ode posjetiti oca za kojeg je u međuvremenu saznala da boluje od raka. I da ima jedinstvenu priliku da ga upozna i provede s njim neko vrijeme dok ga ponovno ne izgubi. Isprva se predomišlja da li otići jer se vodila uvjerenjem kako tati nije bitna. Na nagovor obitelji i prijateljice donosi odluku – Aljaska će postati njen dom na tjedan dana.

Svi je dočekaju raširenih ruku, ponašaju se poput obitelji, osim jednog pilota. On je suviše nervira, smeta i dovodi do ludila, ali taj je pilot zaslužan što je upoznala Aljasku u njenoj pravoj veličini. Što više vremena provodi s njim, to je više privlači. Između Calle i Jone razvija se sve prisniji odnos iako se na početku ponašaju kao najveći neprijatelj. No, Jonah također previja svoje rane na duši, a uskoro će ga pogoditi nova – Wren će ga napustiti (Callin otac), a tu nitko ne može ništa učiniti. U Wrenu je pronašao oca, podršku kakvu nije imao tokom života, i to u osobi koju je oduvijek želio učiniti ponosnim. Kada je bilo prekrasno da se stvari isprave, na isti način je izgubio oca, baš onako kako će ga izgubiti i Calla. S majkom je izgubio svaki kontakt jer daljina je učinila svoje, a njena preudaja stvorila je predubok jaz između majke i sina da bi se to moglo spasiti.

U trbuhu osjetim podrhtavanje, kombinaciju iščekivanja i straha. Hoće li Wren Fletcher biti onakav kakvog sam ga zamišljala kao dijete, s njegovom slikom čvrsto stisnutom malenim dlanovima? Tih ali drag čovjek koji bi me podigao i bacio u zrak nakon dugog dana upravljanja zrakoplovima? Ili ću se susresti s onime što je postao kasnije, kad mi je slomio srce? S njegovim praivm licem? Onim koje se nikad nije potrudilo upoznati me.

Calla kada upozna oca isprva ne zna kako da započne razgovor i u tom trenutku ne može biti sličnija svome ocu – rijetko iznose što misle i kako se osjećaju. Prvi dani na Aljasci za Callu su preteški. Divljina joj je teret s kojim se ne može nositi, ali provodeći vrijeme sa stanovnicima Bangora uviđa kako su oni jedna velika obitelji. Jedni su uz druge, vremenske prilike su ih natjerale da pomažu jedni drugima, a upravo ovaj grad živi daleko od gradske vreve na kakvu je Calla navikla. Sve situacije u Calli bude žaljenje što je stvorila sliku oca na pogrešnim razlozima, shvaća da je njen otac velika osoba, voljen u ovoj zajednici daleko na posljednoj granici kontinenta. I polako se u njoj budi ljubav prema divljini. Navikla se. Na surovost kojom je okružena, ali ne i surovost borbe za životom. Na samom kraju knjige, Calla shvaća da ona ne gubi toliko koliko gube njegova zajednica, njegovi radnici i prijatelji. Ona gubi priliku da ima još vremena da ga upozna, iako je provela duže od planiranog vremena.

I evo ga sad, s rukom oko Mabel, obećava joj ono što je nekada obećavao meni. Ponaša se prema njoj kao otac kakvog sam zamišljala da ću ja imati. Nelagodna sumnja pojavljuje se u kutku moje svijesti.

Sve ovo pružilo joj je priliku da sagleda prošlost iz drugog ugla. Vjeruje da je njena majka mogla donijeti druge izbore, potruditi se im veza funkcionira, ali priča uvijek ima dvije stranr – zar ne? No, hoće li Calla ponoviti majčine greške? Hoće li već na prvoj prepreci dići ruke? Hoće li okrenuti leđa ljubavi zato što nije spremna za divljinu Aljaske? I hoće li na vrijeme sa svojim ocem ostvariti odnos kakav je priželjkivala?

Ti ljudi, stranci, vide zgodnu, lijepo odjevenu djevojku koja uživa u životu. Nitko od njih ne zna pravu priču. Ne zna zašto sam ovdje, niti zašto se već razmišljam vratiti kući. Ne vide moju usamljenost, grč u želudcu. To je čarolija društvenih mreža, rekla bih. Ali utješno je skrivati se iza iluzije.

Ovo je priča o ljubavi, hrabrosti, oprostu, gubitku, borbi i boli. Autorica je toliko kompleksno opisala likove da u svakome možete pronaći dobre i loše mane, ali ih prihvaćate jer su dio njih i čine ih takvima kakvi jesu. Calla je predivan ženski lik, posve su razumljive njene reakcije, razočaranja i želje. Dolaskom u rodni grad, vidimo „proces“ njenog preobraženja – od djevojke koja živi za grad do žene  koja će ipak dati sve do sebe da dopusti da Aljaska zauzme dio njenog života. Svaki lik je upravo onakav kakav treba biti bez bespotrebnog idealiziranja jer divljina nije idealizirana. Surova je, teška i opasna.

A sad Jonah sjedi preda mnom.

“Što radiš ovdje?”

“Što ti misliš da radim, Calla?” uzdahne i odmahne glavom. “Nije isto.”

“Što to?”

“Aljaska. Uništila si mi Aljasku.” Glas mu je razigran, ali čujem i laganu optužbu.

Ovo je priča o traženju sebe, traženju svog mjesta pod nebeskim okriljem i objašnjenje da izostanak tehnologije miljama daleko na sjeveru ne znači i manjak sreće. Ovo je i priča o gubitku voljene osobe, prihvaćanju iste. Proživljavanju patnje, ali i priča o nadi u bolje sutra.

Kada sam čitala roman toliko se emocija budilo, od suza do smijeha. Wrenova borba za život me toliko ganula, njegove rečenice u kojima žali što se nije više potrudio oko Calline mame, potom tuga što Callu ostavlja i što nije imao hrabrosti da na vrijeme popravi njihov odnos. Smijeh gdje je Calla vodila bitke s komarcima, sušenom govedinom, nedostatkom sojinog mlijeka, izgubljenom prtljagom, konstantne prepirke s Jonom. Ali i moment u kojem ti se duša stisne jer sve što je Calla prolazila s ocem, ta njegova borba, to ti je poznato. I znaš tu borbu, patnju i nadu da će sve biti dobro, a na kraju prihvaćanje gubitka voljene osobe.

Ovo je moj posljednji let, malena. I ne postoji nitko s kime bih ga radije podijelio.

Zato mi je ovo priča koja me osvojila od prve stranice do posljednje stranice. Knjiga koju bih svima preporučila. Svatko od nas traži sebe, svatko u sebi nosi divljinu, buku u glavi, ali nam je potrebno da naučimo kako da se nosimo s njome.

Kada sam čitala, autorica je na kraju knjige dobro pretpostavila da ćemo istraživati gdje se nalaze sva mjesta spomenuta u knjizi, neprestano sam odlazila na Google Maps i vodila evidencije, te gledala slike svih mjesta koja sam mogla pronaći. I time sam samo umnožila svoju ljubav prema Aljasci.

Autorica je napisala još brojne romane od kojih je kod nas prevedena Dok je tebe – sportska romanca. Međutim, meni osobno je Čista divljina daleko bolja od Dok je tebe – najviše zbog emotivnog segmenta. Mada Tucker me već tada osvojila svojim pisanjem jer njeni opisi su toliko jednostavni, stil dinamičan i meni osobno paše. Nema suviše patetike, nema dubokih opisa, a opet pokazuje svu širinu teme, radnje i emocija. Za to joj skidam kapu.

Velika, ali veeeelika preporuka od mene.

Recommended Articles

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *