Drama,  Psihološka fikcija,  Psihološki triler

Dinko Mihovilović – Doručak

Bila je ovo kratka, ali vrtoglava vožnja. Bio je ovo doručak za večeru. Potrebno mi je bilo svega par sati da je pročitam, ali to ne umanjuje vrijednost ovog djela. Toliko atmosferična knjiga da i obilje iščekivanih trenutaka ne remete čitanje romana, uz staložen glas glavne protagonistice Mie. Tko je zapravo Mia? Koliko je teško opisati psihološki lik jedne žene? Posebice žene koja je dobar dio svog života provela u SOS Dječjem selu Lekenik. Mia je predstavljena kao žena koja vrlo spretno balansira svojim životom – posao i obitelj. Vodi se „školskim“ primjerom kako obitelj treba funkcionirati, bez pogrešaka i ne dozvoljava da dođe do propusta. No to se sve mijenja u trenutku kada njen stariji sin Damjan počinje pokazivati simptome pasivne agresivnosti. U cijelom tom procesu ona se vraća u prošlost i mirnim tinim opisuje kako je uspjela sama.

Traži način da se ta „pukotina“ zakrpa, da ono što je stvorila da ponovno bude kako je zamislila, ali da li je to moguće? Postavljaju se tu mnoga pitanja, barem sam si ih ja postavila. Neka od njih su : Treba li sve probleme iz djetinjstva, ali i kasnije adolescentskog doba prihvatiti i razriješiti kako bismo u godinama koje slijede lakše podnosili promjene? Da li unatoč traumama iz djetinjstva možemo nadići ono što nas čeka? Može li se stvoriti čvrsto povezana obitelj iako netko od roditelja vuče repove prošlosti? Slušaju li nas roditelji dovoljno o onome što je nama važno? Damjan je promjer. Borisu je nakon incidenta bilo lakše poslati sina u popravni dom nego li sjesti s njim i saslušati ga. Pokazati mu da ga otac sluša, da je tu, da za svaki problem postoji rješenje. Ponekad se i roditelji ponašaju kao da nikada u životu nisu griješili.

Svakog osvoji nešto; bio to slijed događaja ili jedan romantičan trenutak. Ovaj je trenutak, za mene, svojevrsni vrhunac romantike iako možda tako ne izgleda. Od sada nadalje, odlučujem uložiti više truda sa svoje strane. Ostatak vožnje provodimo u tišini, jedino moja ruka pronalazi njegovu na mjenjaču i tamo se zadržava.

Zaista ovo je roman čitanje teče, mnoga su pitanja neodgovorena, ali to daje određenu čar. Ne znamo kako su skonačali Mijini roditelji, ne znamo tko je Tisa Kolar, ali znamo da je autor pokušao psihologizirati ženski lik i u tome je uspio. U nekim sam trenucima poželjela biti poput nje, smirena i reagirati baš poput nje, ali nekada sam je poželjela upitati zašto. I onda taj kraj… vraćala sam se. Jesam, čitala te zadnje stranice s upitnicima iznad glave.

Razmišljam bih li voljela upoznati Borisa sa svojim roditeljima da ih imam, to je mala, mentalna igra. Nemam osjećaj ljubavi prema nepostojećim roditeljima i svjesna sam da bez tog osjećaja ne mogu znati bih li ga dovela pred njih ili ne. Tko su oni, uopće, bili?

Ne mogu dočekati da odem u sobu i ugasim svjetlo jer kad nestane svjetla i ostanem uronjena u mrak, osjetim stanovito olakšanje. Nešto je spokojno u tome i privremeno odnosi sve: brigu o djeci, posao, svađe, odraz prvih bora u ogledalu, boju zida, posteljine i poda, majčinstvo, brak i čitavu mene. Trenutak kada ugasim svjetlo i nađem se u tami poništava moje postojanje, vraća me u ništa i bez toga bih odavno izgubila razum, bez tog osjećaja da je moguće ne postojati.

Zar je tako odlučila? Ako je kraj takav kakvim sam ga ja doživjela, onda mi je žao što je tako odlučila. No, kako kažu, svako bira svoje. Mia je odabrala tako. Mislim da je Mijin glavni problem što je je željela savršenu obitelj, sve ono što ona sama nije imala, ali želje su jedno, mogućnosti drugo. Nije čak ni pitanje mogućnosti, već pozadina njenog života. S Borisom otpočetka nije imala odnos da može reći da s njim može dijeliti sve pa čak ni razumijevanje, shvaćanje… i to se odražava na daljnju gradnju obitelji. Veže se tu i pitanje postoji li bezuvjetna roditeljska ljubav? Imam osjećaj da je Boris prerano digao ruke. Za moj pojam nije se potrudio ni porazgovarati sa svojim sinom, prepoznati problem, ponuditi mu rješenje. I Mia je svjesna toga. Svjesna je činjenice da nikada neće imati čvrsto povezanu obitelj.

Gledam Damjana, proučavam svaku crtu njegova lica dok spava, tanke vlati guste kose, duge trepavice, blago otvorena usta i zamišljam kako bi njegov život izgledao da je sam kao što sam ja bila, da odrasta među drugom siročadi, bez majke u čijim rukama može spavati nakon što se umori puzeći za psom po dvorištu.

….da umjesto ruku imam krila, sklopila bih ih nad njim.

Izdavač : Hena com

Ostavi odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *