Uncategorized

Jokha al-Harthi – Nebeska tijela

Odmah na početku ovog osvrta priznajem da mi je bilo prilično teško napisati dojmove za ovu knjigu, ne zato što je knjiga loša, ni zato što nije vrijedna pažnje, već zato što sam tražila riječi i načine da je prezentiram što spretnije i bolje, a pritom da ne otkrijem suštinu knjige ili da ne spojlam.

Nebeska tijela, prvo je djelo omanske autorice Jokhe al-Harthi, a ujedno i jedino djelo koje je ikada dobilo međunarodnu nagradu Man Booker. Knjiga je pisana vrlo neobično, bez prevelike radnje prožeto željama i snovima žena islamskog svijeta, obiteljska saga koja prati nekoliko likova, nekoliko generacija i njihove priče. Toliko je divno napisana da vam savjetujem da je čitate polako. Uvijek smo imali, imat ćemo nažalost, predrasude prema islamskom svijetu – bradati muškarci s puškom u ruci i zamotane žene bez prava glasa. No, jesmo li ikada zavirili dublje? Vjerojatno nismo. Rekla bih da je to sve produkt generaliziranja.

Khalide, zašto slikaš? upitala je Asma.

Da se oslobodim postojanja isključivo u uskom prostoru očeve mašte i zatim iznova stvorim svoj život u vlastitu prostoru. Dok sam bio dijete i sve do dvadesetih godina života, očevo mišljenje o meni bilo je određeno onim što je vidio u svojoj glavi. 

Radnjom smještena u Oman kroz razdoblje od polovice dvadesetog stoljeća pa sve do dana povezuju se omanske obitelji i prikazuje raspadanje, odnosno eroziju klasičnog društva i načina života. Promjene su neodgodive i očigledne, a Jokha je upravo u to razdoblje smjestila svoju priču pa nam priča o Mayyi, djevojci što se pokorava volji svojih roditelja pa nastoji ugušiti ljubav prema jednom mladiću i udaje se za prvog prosca Abdullaha, te ubrzo postaje majka djevojčice London. U početku su je svi spodadali zašto takvo ime, neobično i neprimjereno. No, Mayya ostaje vjerna sebi, a Abdullah se ne suprostavlja zbog čega ga proglašavaju slabićem, njenom igračkom ne znajući da je on toliko voli da je spreman prešutjeti, ali i pretrpjeti ogovaranja.

Život joj se činio oštro podijeljen na dva dijela, kao noć i dan: na ono što živimo i ono što u nama živi.

Asma, Mayyina sestra, udaje za muškarca koji je odabran za nju čvrsto vjerujući da će moći nastaviti svoje obrazovanje, jer to je jedino što želi. Khawla, druga Mayyina sestra, žustro se opire dogovorima za brak, barem za onaj dogovoreni jer je zaljubljena u svog rođaka kojem se obećala kao djevojčica. No, Jokha nije opisala samo ženske likove, njihove misli i želje, već je kroz lik pripovijedača ( u ovom slučaju to je Abdullah) pružila pogled i na muške osjećaje jer Abdullah je vrlo rano ostao bez majke, i to u posve nerazjašnjenim okolnostima. Upravo su njegova poglavlja prožeta s mnoštvom misli i tugom što mu je ljubav prema Mayyi neuzvraćena, što svoju majku nije uspio dovoljno upoznati, i ta nam poglavlja pružaju uvid da muškarci u bliskoistočnim zemljama nisu onakvima kakvim ih inače gledamo. Abdullah je prikazan kao lik koji se karakteristikama udaljava od općeprihvaćenih stereotipa. On je željan ljubavi, emocionalne intimnosti.

Jesam li zaslužio takvu sreću? Jesam li zaslužio biti sretan čovjek koji se vozi očevim automobilom u svom vlastitom domu, u kojem žena koju voli u naručju drži njihovo dijete, i u kojem predsjeda njegov otac, još živ i usto zdrav.

Prikazuje ovaj roman i cijeli taj proces promjena koje zahvaćaju klasično društvo, njihovu borbu i snalaženje u tom „kaosu“, jer treba biti iskren da se uvijek svim promjenama ponekad teško prilagođavamo. Koliko god modernizacija bila produkt napredujućeg društva, treba uzeti u obzir da nisu svi spremni da je prihvate. Jokha je to odlično prikazala kao i činjenicu da u tom dijelu svijeta žena preuzima uzde u svoje ruke pa polako ruši donedavno jake patrijahalne bedeme. Promjene dolaze, a vide se kroz lik London.

Kad srce voli, noge same lete; ali gdje nema čežnje, vuku se i bole.

Osim što je stil pisanja vrlo neobičan, autorica je imala nelineralan tijek radnje što znači da je ispreplitala vremenske periode, ali i same poveznice između obitelji likova pa je tako znalo doći i do upitnika iznad glave. Meni to nije smetalo, ni najmanje. I dalje mi je djelo bilo izuzetno dobro, zanimljivo, dinamično. Ako želite djelo koje ima uvod, kulminaciju i kraj, bojim se da to ovdje nećete naći. Nije ovo djelo u kojem ćete imati radnju i njeno tiho protjecanje, ovdje nema zapleta, ali imate ispričanu priču svakog lika.

I to je ono što izdvaja Jokhu od ostatka, njena moć da pretvori priču svog naroda u djelo koje se može predočiti kao njena zahvala domovini.

Od mene velika preporuka!

Ostavi odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *