„Samo su dva iskonska straha, jesi znala to? Rodiš se sa strahom od glasnih zvukova i strahom od padanja. Ozbiljno, imaš na internetu. Ostalih stotinu fobija naučiš od bližnjih. Neke te čuvaju od opasnosti, da. Ali većina je tu samo da zbija šale s našim životima.“

Ovo je citat kojim počinje maestralni roman autora Kristiana Novaka izdanog 2016.godine u nakladi OceanMore. Kako nisam čitala (još!) Črna mati zemla ne mogu povući paralelu na Ciganina, ali ono što sam dobila čitajući Ciganina jest prikaz međimurskog života, dokumentaristički osvrt na Nuzatovo putovanje – bježi iz svoje zemlje vođen nadom i željom da će u dalekoj Francuskoj moći započeti novi život, onaj koji se toliko razlikuje od života u domovini. Oduvijek je bilo teško otići, ostaviti obitelj, napustiti sve što nam je poznato, ali Nuzat je primoran ukoliko želi sačuvati svoj život. Ostavlja svoju suprugu i djecu dok bijesni rat, a on na svom putovanju sklapa prijateljstvo s Azadom, izbjeglicom koji također traži svoj novi put. Ono što Nuzat prolazi, događaji vezani uz njegovu prošlost i uz brata kojeg je prerano izgubio izazivaju određeni stupanj tuge.

Zašto je roman prikaz međimurskog života? Na samom početku romana opisan Sabolščak, i to je ovim riječima, Sabolščak je jedna cesta s četiri odvojka na sjever, ali ih od mure dijeli koji kilometar močcarnih fleka. Iz zraka vjerojatno izgleda kao mršava kuja koja je popila murske vode, crkla i ispružila noge prema rijeci…

„Ne znam jesi li znala, to je bio odvojak Sabolščaka gdje su živjeli rudari iz Slovenije i nešto Mađara. Bukov dol bio je dakle selo stranaca, od početka. Ali tadašnji stranci prestali su to biti, shvaćaš. Ili su se vratili kući, ili su nestali među nama u Sabolščaku. E, vidiš, tu smo. Sredinom sedamdesetih doselili su se prvi Cigani. Romi. Cigani. Kad kažem Rom, vidim napisanu riječ. Kad kažem Ciganin, vidim čovjeka.“

Godinama unazad vlada netrpljivost između ta dva sela, posebice nakon jednog incidenta u kojem su napadnute dvije žene iz Sabolščaka.

Svima je bilo jasno da nakon toga više ništa neće biti isto. Bijes se počeo prelijevati s čovjeka na čovjeka i više nije bilo bitno tko je uključen, a tko nije. Svi su. Zlo je neobičan stvor, puno razmišljam o tome. Kad se skriva, ne možeš dokazati da postoji. Kada izađe na vidjelo, dobiva vlastitu gravitaciju. Nešto je pokrenuto davno prije nas i mi to šutke kočimo, kočimo čitavih života. Znamo da tako valja, pa učimo i djecu da nastave kočiti nakon nas. Ali se i trošimo jer nam mir nije prirodno stanje. Jesi sjetila nekad ono čudno olakšanje kada dođe do provale nasilja? Jesi? Mislim da znam što je to. Tada dobijemo dopuštenje da malo prestanemo kočiti. Možda povjerujemo i da će se nasiljem pročistiti nešto. I tada se prelije.

Sabolščani smatraju da su stanovnici Bukovog dola prljavci, niškoristi, neškolovani narod što živi na teret ostatka naroda. I takvo se poimanje Roma provlači kroz godine. Naučeni smo da ih svrstavamo u košaru okarakteriziranu na pogrešan način. Generaliziranje je dosegnulo svoju glavnu točku i ,nažalost, ne jenjava. Novak je ovdje zadržao neutralnost na čemu mu čestitam jer to nije nimalo lako.

Ubacujući romantičnu vezu između Milene i Sandi, u prenesenom značenju Sabolščaka i Bukovog dola pokušava odnosno pruža nam uvid kakav je Sandi, njegove želje, ciljeve, sve što pokušava, a vrlo teško postiže. Sandi je Rom, Sabolščanima je teško prihvatiti da on nije kao ostatak. I nekako se to mijenja, iako prenaglo, ipak se promjene vide. Osjećaju.

Nemoj me tako gledati, daj da ti kažem zašto me pogodilo. Nije mene ubola ni riječ „Ciganin“ ni riječ „najlepši“. Ova između, ova prokleta, „ali“. To je riječ uljez, to je zla riječ. Ne smije joj biti mjesto u rečenicama o ljudima. Ako si s krive strane te riječi, ona te zauvijek dijeli od dobrih slika, shvaćaš.

Okosnica radnje je Milenin provratak u međimursko selo Sabolščak nakon propalog braka nakon čega se zaljubljuje u mladića dvadeset godina mlađeg od nje, ali ovdje zaista nije problem razlika u godinama, već što je Sandi iz romskog sela Đinjc. Romantična veza se rasplamsava, svi već znaju za njih dok se ne desi brutalno ubojstvo, a Sandi je jedini preživjeli. Stvar bi bila jednostavnija da nije u komi.

Oni što kopaju, oni valjda mogu zavoljeti samo nedostižno, povremenu uspomenu, možda nešto što ne razumiju. Oni vole izdaleka. Osluškuju. Očajnici zavole druge očajnike, samo nikada one svoje vrste. Nekoga tko ih možda razumije, ali im se ne gadi. Osvetnici zavole nešto čime mogu upravljati. Cinici zavole nešto što im ne može nanijeti bol. A oni koji žele živjeti? Sudeći po sebi, oni zavole ono što nipošto ne smiju. Takvi smo živi, jedino takvi.

Novak je u jednom intervjuu za Hoću knjigu rekao kako je dosta dugo tražio način da ispriča Sandijevu priču, a sve mu se posložilo nakon jednog sna pa nam Sandi priča svoju priču u obliku snova Milenina oca. Japica je taj koji ima prvi izvor informacija tko je zapravo Sandi, odakle potječe, kakav je život daleko iza romske zavjese, kako se živi u Đinjcu, tko vodi glavnu riječ, kako preživljavaju… Usporedbom Sabolščaka i Bukov dola dobiva se nijansirana sociološka slika jednog hrvatskog područja.

Uvijek imaš izbora. Kažeš da ga nemaš, ali to samo znači da si izabrao da te sudbina gazi. Tako se ne moraš osjećati odgovornim ni za što.

Ne zna se tko su počinitelji brutalnog zločina, dok je Sandi u komi ne mogu reiscenirati mjesto zločina zato što se snijeg otopio, dokazi i otisci su uništeni pa zbog cijele situacije na scenu stupaju zagrebački inspektor Plančić, okarakteriziran kao osoba željna uspjeha i promaknuća, i Bule, prikazan kao lik s psihičkim poteškoćama. I umjesto da sve bude što lakše, da se slučaj pojednostavi, njihovo prisustvo, istraga i način ophođenja prema cijelom slučaju dodatno zamršuju već ionako kompliciraju istragu.

Roman je podijeljen na nekoliko dijelova, točnije njih sedam od kojih svaki nosi naziv jedne od vrsta fobija. Polovica romana govori o vezi Sandija i Milene, daje nam mogućnost da na posve neutralan način pristupimo djelo, oformimo svoja mišljenja o svemu što je u djelu ispisano uz paralelnu radnju koju ispisuje Nuzat. I dok nam se čini da te dvije radnje nemaju nikakve veze jer nisu ni na koji način povezane, druga polovica romana ipak na koncu spaja i daje odgovore koje smo si sigurno postavili.

Nestale mi slike, nestali mirisi i dodiri i zvukovi. Ovo što govorim nisu sjećanja, to su prazne riječi, od njih je otpalo sve živo i stvarno. Prokleta je ova daljina, što mi je učinila da tako zaboravim.

Treba napomenuti kako je Novak stvorio vrlo razgranutu fabulu i iz jedne ljubavne niti skočio na kriminalistički prikaz, naravno nije ovo u prvom planu, ali je povezao krimić s političkim i socijalnim problemima i pitanjima. Likovima je dao prostora da ih prikaže bez da natrpava apsolutno svaku stavku o njima u nekoliko poglavlja. Vrlo dobra, ako ne i odlična psihološka i sociološka karakterizacija likova. Ono što je ubacio u roman je jednostrano dijaloško pripovijedanje odnosno ono što mi kao čitatelji vidimo jest jedna strana priče.

Čitajući se može vidjeti, a već sam gore iznijela, da Novak ne iznosi strane, nijedna strana nije dobra ili loša, nijedna strana nije žrtva ili počinitelj, nijedna strana ne dobiva automatske odgovore, nijedna strana nije savršena i to je način na koji Novak održava neutralan tonalitet unutar djela.

Ako ste spremni na priču koja će vas prodrmati, koja će vam dati sve ono što već i sami znate, ali nikako si ne želite priznati, ako želite dati priliku hrvatskom autoru, onda je ovo knjiga za vas. I definitivno ću biti ljubomorna na svakoga tko će je po prvi puta čitati.

Od mene svaka pohvala. I preporuka!

Do sljedećeg osvrta bokić! 🙂