Razgovor s autorom

Intervju – Sanja Srdić Jungić

I evo nas! Prvi intervju, probijanje leda što se tiče projekta koji sam zamislila baš na način da vam približim naše hrvatske, ali kroz vrijeme i balkanske autore. Prva s kojom sam željela razgovarati jest Sanja Srdić Jungić, autorica dvaju romana Zvijezde među nama i Ti si moje sve. Recenzija Ti si moje sve nalazi se na https://readinglist.com.hr/2021/03/13/sanja-srdic-jungic-ti-si-moje-sve/

Knjiga je izašla u Nakladi Fragment, sada već dobro poznatoj izdavačkoj kući smještenoj u Splitu koja odabirom zaista prepoznaje autore kojima su pružali, ali tek će i pružiti priliku. Neću previše o knjizi jer sve imate na linku koji sam ostavila gore iznad.

Prije svega VELIKO hvala Sanji što je pristala na intervju! Pa krenimo 🙂

Započela bih s time da si nam predstavila djelo koje je po svemu pročitanom lijepa, ali hibridna priča. Sa jedne strane drama, dok s druge ljubavna priča koja je mnoge, među njima i mene, dovela do suza. Ono što mene zanima kako si se odlučila da priča izgleda baš tako?

Iza pisanja ovog romana ne stoji neka racionalna odluka. U glavi sam imala priču koju sam htjela ispričati, a ostalo je došlo samo od sebe. Ni kod prve ni kod druge knjige nisam imala u potpunosti razrađenu radnju nego neki okvirni početak i kraj, a onda nekako završim kamo me radnja odvede. Nisam vas namjerno rasplakala, obećajem! 🙂

Koliko je situacija iz tvog života pretočeno u radnju u knjizi?

Vjerojatno više nego bih sama sebi, a i drugima, voljela priznati.

Jesi li očekivala toliko pozitivnih reakcija na knjigu Ti si moje sve?

Za Zvijezde među nama sam istovremeno imala dosta visoka i dosta niska očekivanja. To je ovisilo o mom vlastitom samopouzdanju; kada sam mislila da je roman super, takve sam reakcije i recenzije očekivala, no bilo je naravno trenutaka i kad sam mislila da je sve što sam napisala jako loše. Kod Ti si moje sve bila je drugačija situacija; imala sam potrebu tu priču samo izbaciti van i ne opterećujem se previše reakcijama. Iako mi je zaista drago da su zasad iznimno pozitivne.

Koliko vremena općenito trošiš na pisanje? Da li imaš neku proceduru prilikom pisanja i držiš li se toga? Da li pišeš više ujutro ili popodne?

Sada već mjesecima, od završetka Ti si moje sve zapravo, nisam napisala ni jednu riječ. Mislim da se štedim za ljeto. Na ljeto i nekako najviše pišem jer imam najviše vremena i mira. Kada sam u normalnoj radnoj rutini, najčešće pišem navečer i vikendom kada muža potjeram na trčanje (a njemu kao osobi koja obožava trčanje to ne pada teško). Nisam od onih koja će se buditi prije posla i pisati, iako sam i to probala.

Kako biraš imena svojim likovima? Jesi li se kada susrela sa situacijom u knjizi, a da je nisi znala riješiti?

Nedavno sam zaključila da ću, ako ću imati djece, imati dosta problema s odabirom njihovih imena jer sam sva lijepa imena potrošila u svojim romanima. Dakle, biram imena prvenstveno prema tome sviđaju li mi se, a kako imam neke aspiracije prema vanjskom tržištu uglavnom se radi i o imenima koja mogu dobro proći na engleskom. Za sporedne likove sam povremeno tražila imena na nekim stranicama s imenima za bebe.

Što se tiče situacije koju nisam znala riješiti, imala sam ih nekoliko, no najviše sam problema imala s cijelim drugim dijelom, a i Larinim likom u prvom dijelu. O ovom drugom dijelu ne smijem pričati previše jer ću spojlati radnju, ali oduzelo mi je to nekoliko mjeseci, čak sam drugi dio raspisala skroz drugačije u nekom trenu da bih se na kraju vratila prvoj verziji. S Larom je problem bio taj što sam je nakon očeve nesreće zamislila u katatoničnom stanju, a to baš nije prošlo dobro kod mojih beta čitača, stoga sam si dala malo više truda i razradila je, nadam se, bolje.

Mnogi autori svoju inspiraciju crpe iz pročitanih knjiga, serija, filmova. Odakle ti crpiš inspiraciju?

Lagala bih kada bih rekla da me nisu inspirirale neke slične knjige koje sam pročitala. Kod Ti si moje sve, konkretno, puno su mi pomogle knjige Prije nego što odeš i The two lives of Lydia Bird, a definitivno i jedan od mojih najdražih filmova – About time.

Često kažemo da imamo svoje uzore. Koji bi bili tvoji? I zašto baš oni?

Ne bih rekla da imam uzore, ako pričamo o pisanju (ma i generalno), ali možda najbliže tome je da bih voljela pisati kao neki kad narastem. Primjerice, Colleen Hoover, Sophie Kinsella, Beth O’Leary i Taylor Jenkins Reid. Uzor u disciplini svakako mi je britanski autor Robert Bryndza, a koji pisanju, ali i svemu oko pisanja (tipa promocije, kontaktiranje s fanovima i sl.) pristupa jako profesionalno pa se u tom kontekstu volim ugledati na njega.

Planiraš li novu knjigu? Ako da, koja će biti tema?

Voljela bih napisati novu knjigu definitivno, samo kada se još malo „oporavim” od Ti si moje sve koja me emocionalno baš iscrpila. Imam neku načelnu temu u glavi i ona je, naravno, ljubavna, s time da bih se voljela ponovno vratiti chick-litu radije nego drami, mislim da mi bolje leži.

Kako bi sebe definirala kao pisca? Odnosno, osjećaš li se tako?

Ne osjećam se kao pisac i ne znam koja bi bila definicija. Ima puno ljudi koji pišu, a za koje ni ne znamo jer se nikad neće usuditi objaviti nešto ili pak nemaju sreće s izdavačima, a možda u ladicama drže remek-djelo. Onda ima autora koji su objavljeni, a čija djela rijetki čitaju pa se postavlja pitanje tko je od ovih prvih i drugih veći ili manji pisac. Sebe ne smatram piscem per se jer ne pišem kontinuirano, ali kada bi iza mene bilo već nešto više romana, a i kada bih se time mogla baviti primarno, tek onda bih se usudila reći da sam pisac.

Što misliš o svojim također poznatim kolegama piscima?

Domaćim ili stranim? Ako je riječ o domaćima, ima pisaca koji su mi strašno simpatični i s kojima sam privatno dobra te koje volim čitati. No generalno mislim da bi domaća knjiška scena trebala biti malo opuštenija i da bi se pisci trebali malo više poigrati temama; dojma sam da se piše preozbiljno te da isto nije pretjerano privlačno široj publici, a onda je to problem za cijeli sustav jer Hrvati će radije uzeti stranog nego domaćeg autora. O stranim autorima s kojima sam se dosad susretala mislim da su izuzetno profesionalni i uvijek mi je bio gušt raditi s njima.

Koja ti je knjiga najdraža? I zašto baš ta?

Moja najdraža knjiga, a to znaju i vrapci na grani, je Harry Potter. Kao što sam spomenula u zahvalama u Ti si moje sve, s glavnom junakinjom dijelim jednu ružnu situaciju, gubitak oca u mladoj dobi. Nedugo nakon toga u ruke sam dobila Harryja Pottera i instantno se zaljubila u tu knjigu jer mi je pružila bijeg od sveg ružnog što mi se tih mjeseci događalo, a i dan danas sam fascinirana načinom pisanja J.K.Rowling koji bi me toliko obuzeo da satima nisam ispuštala knjigu iz ruku. S Harryjem sam odrasla i Harryju se često vraćam te je za mene bio i ostao moja najdraža knjiga.

Dobila si zaljubljenog klinca od glave do pete koji je prvi put otkrio kako je to toliko brinuti se za nekog drugog da ti nije bitno više ni kako se sam osjećaš. Dobila si dio mog srca. I samo ćeš ti odlučiti što ćeš s njim napraviti.

Zašto pišeš? Za koga?

Više za publiku nego za sebe. Ja imam potrebu podijeliti priču s drugima, ali ako neće biti nikoga tko će je čitati onda neću ni pisati. Publika je ta koja me pokreće i tjera da s ovime nastavljam dalje.

Prepravljaš li često svoje tekstove?

Jako često. Za mene je uređivanje tekstova puno teži i mrži posao nego samo pisanje. Kada pišem u vrlo kratkom roku izbacim priču iz sebe, ali onda na red dolazi iščitavanje jednog te istog po nekoliko desetaka puta i to je jako zamorno. A nitko se nije rodio tko je uspio izbaciti tekst koji bi odmah bio savršen. Uređivanje je uglavnom odgovorno za to što mi treba oko godina i pol za izbacivanje nove knjige.

Možda nisi jednako sretna. Ali si i dalje ona lijepa i dobra Elena koju škicam još od prvog razreda. Sada samo malo ozbiljnija i s jednim životnim iskustvom koje ćeš, kada tuga jednom splasne, možda i cijeniti.

Kako se nosiš s negativnim komentarima? Ima li ih? I što bude uglavnom razlog negativnih komentara?

Negativnih komentara uvijek ima, bilo bi iluzorno očekivati da ih neće biti. Sada s par godina odmaka mislim da ih dobro podnosim, no sve zapravo ovisi o tome od kog je došao i u kojem tonu. Postoje ljudi koji napišu nešto ružno samo da bi napisali, bilo iz ljubomore ili nekog drugog razloga. Postoje ljudi kojima se moje knjige jednostavno nisu svidjele i ponekad to tako dobro obrazlože da i mene navedu na razmišljanje jesam li mogla što bolje i drugačije. Takve „negativne” komentare zaista cijenim.

Smatraš li da je domaća knjiška scena zakinuta za brojne, ali dobre žanrove? Odnosno da li su određeni žanrovi još uvijek premalo zastupljeni?

Apsolutno! Svojedobno sam radila jedno istraživanje domaćih knjiga izašlih u 2019. i žanrovskih gotovo nije ni bilo, uglavnom se sve svelo na dramu. Bio je to glavni razlog zašto sam inzistirala da moj roman bude svrstan u kategoriju ljubavnih romana, a ne drame, koliko god je to možda bilo „glavom kroza zid” jer Ti si moje sve nije isključivo ljubavni roman. Mislim da se na žanrove kod nas gleda s podsmijehom, a realno teže je napisati odličan žanrovski roman nego odličan roman koji ne priča o ničemu, odnosno ne može ga se svrstati nigdje. Vjerujem kako je i činjenica da je žanrovska književnost kod nas gotovo nepostojeća dosta odgovorna za to što Hrvati slabo čitaju domaće autore.

Tko ti je najveća podrška u pisanju?

Uz obitelj i prijatelje najveća su mi podrška dvojica muškaraca iz mog „knjiškog života”. Prvi je urednik izdavačke kuće Koncept izdavaštvo, Branko Matijašević, koji mi je kroz godine postao i zaista dobar prijatelj, a kojem se mogu obratiti oko bilo čega vezanog uz moj roman u bilo koje doba dana i noći. Zna me smiriti kada treba ili pak potaknuti kada zapnem, a sve uz ogromnu dozu humora. Drugi je britanski autor kojeg sam već spomenula, Robert Bryndza, s kojim sam se također sprijateljila nakon njegovog posjeta Zagrebu i koji mi je, uz Branka koji je moj, kako ga nazivam, „duhovni guru”, postao mentor oko svega vezanog uz pisanje, objavljivanje i promociju romana. Izuzetno sam zahvalna što ih imam uz sebe jer svijet pisanja je dosta osamljeno mjesto.

Bi li mijenjala nešto u svojim napisanim knjigama?

Sigurno bih, ali vjerujem da je tako kod svih autora. Kristian Novak recimo nije pročitao Ciganina upravo zbog toga, jer zna da bi se vjerojatno zgražao nad nekim svojim rečenicama; ja još uvijek nisam pročitala Ti si moje sve iz sličnog razloga. Uvijek možeš bolje, pogotovo s nekim vremenskim odmakom. Ali isto tako sam stava da u nekom trenu treba pustiti knjigu, makar ne bio zadovoljan s njom u potpunosti, jer u suprotnom nikad neće izaći.

Da ih možeš ekranizirati, tko bi utjelovio tvoje likove?

Nisam se previše bavila time, osim kod Zvijezde među nama, gdje apsolutno znam tko bi stajao iza muške uloge i tko mi je bio svojevrsna inspiracija za Lucasa Wintera. To je Ian Somerhalder, predivan tamnokosi glumac s izrazito plavim očima, i živim za to da se Zvijezde jednom stvarno ekraniziraju pa da ga vidim u toj ulozi.

S kojim bi autorom (nebitno domaći ili strani) pokušala napisati zajedničku priču?

Mislim da nisam materijal za zajedničko pisanje; zaista se divim djevojkama koje stoje iza Mana Pass, a koje mogu zajedno pisati. Ja sam oduvijek mrzila grupne radove, na svom poslu sam sama u svom odjelu i najviše tako volim raditi, iako je to samoubojstvo za reći na razgovoru za posao. Ali moram priznati da mi je u jednom trenu dok sam čitala njegovu knjigu palo na pamet da ako bih ikad pisala u „duetu” s nekim da bi to bio Frane Herenda. To ni njemu nisam rekla pa ako ovo čita bit će mu iznenađenje.

Omiljeni domaći i strani autor? I njihova djela?

Ne bih rekla da imam omiljene autore, samo da imam neke koje više volim čitati od drugih. Od stranih su to Colleen Hoover i Taylor Jenkins Reid, koje su me doduše oduševile više nekim svojim starijim romanima nego novima, Bryndzine romane sam pročitala gotovo sve, a od domaćih volim eto Franu Herenda, Miru Morovića i Jana Bolića te Innu Moore i Marilenu Dužman.

mockups-design.com

Gdje se bolje snalaziš kod lokacije romana? Domaći „teren” ili prostori izvan Hrvatske?

Bolje se snalazim na domaćem terenu jer ne volim baš opisivati mjesta na kojima nisam bila, tu se osjećam dosta ranjivo jer se bojim da pišem gluposti. Onda gledam videe i čitam o tim mjestima da barem time nadomjestim svoje „neznanje”.

Kada sam pročitala Ti si moje sve, toliko sam se povezala s Elenom, njenim životom, postupcima i odlukama da sam je bodrila svim srcem. I onda onaj trenutak gdje si presjekla radnju i završila prvi dio romana, ostala sam bez teksta. Jesi li planirala takvo što ili je došlo spontano?

Taj rez bio je planiran otpočetka, iako sam na kraju s tim drugim dijelom imala više muke no što sam mislila da ću imati. Ne bih ništa mijenjala da se mogu vratiti u taj period, ali svakako ga ne bih tako olako shvatila kako prvotno jesam.

Hvala na čitanju! 🙂 Uskoro se javljam s novim autorom!

Ostavi odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *