Ana Johns – Žena u bijelom kimonu

Živjeti u ljubavi je sreća. Živjeti za ljubav je ludo. Živjeti za kad bi bilo je nepodnošljivo. U svojih sedamdeset osam godina, imala sam sve troje.

Na temelju istinite priče, priče njenog oca o ljubavi prema lijepoj Japanki, ženi koju je volio dok je služio u mornarici SAD-a. Kako je autorica napisala u bilješkama, bio je pozvan na tradicionalni čaj, ali njeni roditelji ga nisu prihvatili. I otuda kreće njena mašta pretvorena u knjigu Žena u bijelom kimonu. Prekrasna je to priča o nadi, onoj nepobjedivoj, neslomljivoj, jakoj, žustroj i jedinoj koja ostaje nakon što sve nestane. Priča je to o ljubavi, predivnoj emociji koja bi trebala slamati i najtvrđe stavove, odluke i srca. Ljubav između Hajimea i Naoko. Ljubav između Japanke i Gaijina, kako su zvali Amerikance. Prošlo je 12 godina od napada na Pearl Harbor, ali netrepljivost dviju nacija ne jenjava. Japanci ne podnose Amerikance, ne dozvoljavaju da se njihove djevojke sastaju s njima, zabranjuju bilo kakav kontakt. O ljubavi se nije smjelo ni pričati.

Rođena sam kao Naoko Nakamura. Od udaje sam Naoko Tanaka. Kratko vrijeme, između prvog i drugog prezimena, imala sam drugo prezime, ne domaće. Bila je to posljedica neuobičajenog vjenčanja održanog ispod starog drveta punog treperavih svjetiljki.

Odrekao bih se svih lijepih stvari kod kuće jer moj dom si ti. Bez tebe, moj život nije nikakav život.

Priča započinje ispoviješću Naoko Nakamure, prelijepe Japanke u čijem je životu burnih događaja bilo napretek. Imamo dvije paralelne radnje – Japan 1957. i Amerika danas. Kao sedamnaestogodišnjakinja se zaljubila u američkog vojnika Hajimea i bila je svjesna da nešto mora poduzeti kako bi ga njena obitelj prihvatila. Obećana drugom muškarcu, muškarcu zbog kojeg bi njen otac i njegov posao napredovali, bilo je za nju gotovo poput smrtne kazne. Nije željela provesti život bez ljubavi, okovana prisilom i dogovorenim brakom. Zato je pokušala Hajimea naučiti svemu kako bi na tradicionalnom čaju u njenoj kući bio što bolji čime bi pokazao da je vrijedan. No, jednu stvar nije rekla. On je gaijin. Stranac. Amerikanac. Nije rekla ni da je više nije čista, neokaljana, netaknuta.

Ispod srca nosi dio njih, Malenu Pticu kako ju je nazvala, znajući da je u pitanju djevojčica. No, sudbina joj nije bila naklonjena koliko god ljubav bila jaka. Saznavši da voli drugog muškarca, njen otac ne dozvoljava da se uda za njega. Imajući jednu osobu na svojoj strani, tihog, ali snažnog saveznika, svoju okaasan, Naoko je sretna. Svojim odlaskom od kuće, što je značilo da bira ljubav, bira izgon iz kuće nauštrb ljubavi i nauštrb djeteta koje je na putu. Okaasan pokazuje svoju veličinu, snagu majčine ljubavi, jednim prekrasnim postupkom, a sama Naoko će isto shvatiti kada i sama postane majkom.

Brige daju malim stvarima veliku sjenu.

Ali, kako sam rekla, sudbina je jača. Događaji koji slijede su preteški, bolni i proždiru srce. Okaasanina smrt, Hajimeovo izbivanje na dva tjedna, odlazak u Dom za buduće majke koji se kasnije iskaže kao mjesto strave i užasa. Naoko se bori, duhom je jaka, ona je uporna riba kako joj je rečeno. U tom domu upoznaje djevojke slične sebi. Neke silovane, neke iskorištene, neke zaljubljene u pogrešne. Najmlađa ima tek 13 godina. Teške su to priče. Jako teške. S knedlom u grlu sam čitala što je borba da duhom nijedna ne poklekne, da se izbore za sebe, da ostave svoju djecu ili najgore od svega, da djeca budu ubijena. I mnoštvo događaja o kojima ne želim pisati, a za koje sam uvjerena da će vas dovesti do suza.

Strpljenje polako zamjenjuje bol, ostavljajući samo ružna sjećanja koja ne bi trebalo pamtiti. Htjela sam njega. Ne ono što rak neće izjesti.

Druga radnja odnosi se na Hajime, sada već starca čiji sati otkucavaju, bolest ga proždire i njegov se kraj približava. Njegova kći Tori, nije spremna pustiti oca. Cijelog života sluša njegove priče o Japanu, o vjenčanju ispod jednog drveta, a kada pročita pismo u kojem spominje Malu Pticu i pita se kako je njihova djevojčica, Tori se nalazi u situaciji kada shvaća da ima sestru i da sve što je otac pripovijedao ustvari jest njegova priča. Nakon njegove smrti, Tori želi znati istinu, koliko god bolna bila, želi znati tko je bio njen otac, pronaći svoju sestru i zatražiti je oprost, oprost što joj je ukrala oca. Kreće u istraživanje i na mnoge načine, zaista naizgled nemoguće, dolazi do novih otkrića, informacija, a time i do same žene koju je Hajime volio. Ono što je tamo dočeka, lomi i najtvrđa srca.

Na oznaku s groba. Na ime moje sestre. Ime koje smo dijelile. Tata nije zaboravio Malu Pticu. Nazvao me prema njoj. Tori Kovač i Chisai Tori.

Zadovoljan, otac me ondje ostavlja samu. Prema njegovu mišljenju, brak sa Satoshijem jamči da će se za mene dobro brinuti obitelj koju on poštuje, obitelj koja osigurava stalni napredak naše. Sretan je, bez brige za budućnost svih nas. Shvaćam, ali kakva je sreća u budućnosti koja nije moja?

Postoji i japanska priča o mizuko, djeca vode – mrtvorođena, izgubljena ili pobačena, ne mogu sama prijeći na drugu stranu. Jizo kip nosi dječju odjeću, jarko crveni podbradnik i kapu, kako bi upozorio Ojizosama da čekaju da ih u rukavima svoje halje prokrijumčari na drugi svijet. Jizo kipovi su uobičajeni na grobljima diljem Japana.

Koji put moraš gurnuti štap u grmlje da istjeraš zmiju.

U Yokohami postoji kip djevojčice sa crvenim cipelama, na mjestu gdje je nekoć bilo sirotišite. Riječ je o djevojčici imenom Iwasaki Kimi. Za pedesetu godišnjicu grad Yokohama poklonio je isti takav kip San Diegu, svom bratskom gradu i luci. Kip je postavljen na otoku Shelter, baza američke mornarice. Također, u knjizi se spominje i upraviteljica Sato, nemilosrdna, okrutna i bezdušna primalja čiji postupci izazivaju gađenje i ljutnju. Za njen lik poslužila joj je Miyuki Ishikawa, prozvana vražjom primaljom, primalja koja je 1940. optužena za umorstva više od 160 djece i novorođenčadi. Prvotna kazna u razdoblju od 8 godina bila je smanjena na 4.

Ti trebaš. Ti hoćeš. Ti želiš. Dosta. Ono što želiš dovelo te ovanmo, Naoko. Ovaj put, važno je što je najbolje. Ono što je najbolje za tebe i ono što je najbolje za ovo dijete nije isto. Ti si dobrodošla kući. Razumiješ li to? Samo ti.

Prepuna emocija, knjiga će vas odvesti na putovanje preko Tihog oceana, preko svih luka, šuma, perona, brda i dolina, boli i patnje, hrabrosti i odvažnosti. Odvest će vas na putovanje u kojem jedino što možete jest slušati. Biti slušač. I ne donositi mišljenja. Ne biti ljutit na život, ni na sudbinu, ali biti ljutit na one koji bi nas trebali šititi, na one koji su trebali štiti Naoko, njeno srce, njenu Malu Pticu. Njen glas će postati jak, odzvanjat će još dugo, ali ono što nosi u duši odzvanja još jače.

Sve dok se nisam našla licem u lice s Naokinom istinom. Očevom.

Svojom.

Pala sam na koljena, sklupčala se i plakala. Našla sam je, tata. Našla sam svoju sestru. Bila je okružena prijateljima. Tada smo obavile povjerljiv razgovor. S velikim zakašnjenjem.

Zato, preporuka za knjigu, preporuka za približavanje japanske kulture. Preporuka za ljubav, jer kakva god bila, ljubav je jedinstvena.

Recommended Articles

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *