Anamarija Tenđera – intervju

Nedavno sam pročitala Ona pored njega, jednu ljubavnu priču prožetu borbom između odluka ostati ili otići. I pojavilo se pitanje – koliko takvih situacija se javlja u stvarnosti. Jasno je da kako takve situacije nisu nemoguće. Ilaria se našla u situaciji u kojoj se, ja osobno, ne bih voljela naći. No, što te potaklo da napišeš baš takvu knjigu?

Da budem potpuno iskrena, ja sam se pronašla u situacijama u kojima su se pronašli mnogi i u kojima nije nitko. Valjda tako mora biti. Život nam često na put stavlja razne izazove i često nas ti izazovi dovedu do raskrižja. Birala sam često između jednog ili drugog, trećeg ili četvrtog pa mi je bilo simpatično pisati o dvoumljenju između dva muškarca. Hvala Bogu da takvo dvoumljenje nisam morala prolaziti izvan korica te knjige.

Koliko je situacija iz tvog života pretočeno u radnju u knjizi?

Što se tiče knjige „Ona pored njega“, u njoj su neki moji stavovi i neke moje omiljene lokacije koje nisam imenovala. Likovi su poprilično postojani i skrojeni po ljudima koji su mi bliski tako da ih se uvijek sjetim kada knjigu uzmem u ruke ili ju ugledam na polici. Izdaja i slične situacije, da, to vjerujem da svi osjetimo na svojoj koži.

Kakve reakcije si očekivala na Ona pored njega, a kakve na ostale svoje romane?

Na prvi roman nisam znala šta očekivati, ali sam se nadala olakšanju. Nisam čak ni tražila od neba ništa više od toga da meni neke stvari olakša, ali i meni bliskim ljudima. Ona pored njega je knjiga koja je nastala jako brzo i sama radnja je jako brza i nešto u njoj nedostaje, ali reakcije su mi se svidjele jer su moji čitatelji neopisivo iskrene i brižne osobe. Bar prema meni.

Koliko vremena općenito trošiš na pisanje? Da li imaš neku proceduru prilikom pisanja i držiš li se toga? Da li pišeš više ujutro ili popodne?

Na pisanje trošim sate dnevno jer ne radim samo na knjizi koju pišem u tom trenutku već su tu i portali, predstave, scenariji, kratke priče, pjesme… U proceduri (koju stvarno imam) mi je najvažnije imati glazbu u ušima, ostalo onda ide glatko. Ne znam pisati i funkcionirati u tišini, blago rečeno. Otkako radim i imam najbolji tim na svijetu, postala sam jutarnji tip pa tako i vikendom lakše ustajem i pišem. Veliki dio dana mi se svodi na pisanje i to me čini cijelom.

Kako biraš imena svojim likovima? Jesi li se kada susrela sa situacijom u knjizi, a da je nisi znala riješiti?

Imena biram ili po značenju ili po zvučnosti. To mi je nekako jako bitna stvar što se knjiga tiče. O drugom pitanju ću razmisliti, sviđa mi se i sad me je bacilo na razmišljanje o tome s čim se ja to borim dok pišem i tko u toj borbi pobjeđuje?

Mnogi autori svoju inspiraciju crpe iz pročitanih knjiga, serija, filmova. Odakle ti crpiš inspiraciju?

Iz snova. Vjeruj mi kad ti kažem da su mnogi moji snovi upisani u tim knjigama. Bili to budni snovi ili snovi koje sanjamo uspavani poput djeteta, da, iz snova proizlazi moja inspiracija. Velika sam sanjarka i cijeli grad kad bi me znao, znao bi me po mom sanjarenju kroz ulice Vinkovaca.

Često kažemo da imamo svoje uzore. Koji bi bili tvoji? I zašto baš oni?

Jel’ dovoljno da samo spomenem Jelenu Kastaneti?

Planiraš li novu knjigu? Ako da, koja će biti tema?

Na ovo pitanje imam toliko dugačak odgovor, ali ću se potruditi skratiti ga. Moja prva knjiga bila je olakšavanje duše, druga je bila pokušaj nečeg novog, a treća će biti upravo to novo. Tema je ljubav, u određenom dijelu te riječi. Knjiga će biti nešto drugačija što se tiče njene građe. Imat će dva početka, odnosno moći će se čitati i od naprijed i od natrag, s tim da čitatelj neće znati koja strana je prava strana (jer prave nema). To čitatelju dopušta da sam odlučuje želi li početi sa njenom ili njegovom stranom priče. Kraj knjige bit će na samoj sredini.

Kako bi sebe definirala kao pisca? Odnosno, osjećaš li se tako?

Ne znam je li dovoljno da se osjećam kao pisac jer vidim svoje ime na mnogim policama, ali da, osjećam se tako i baš sam sretna zbog toga. Opisala bih se još kao pisac s kojim razgovor uvijek može trajati, bilo kada i o bilo čemu. Mislim da su vrijeme i komunikacija najbolje što se nekome može pokloniti, a ja to svojim čitateljima neću prestati pružati.

Što misliš o svojim također poznatim kolegama piscima?

O mnogima imam jako dobro mišljenje jer su toliko pristupačni ljudi i uvijek spremni za avanturu. Tu bih posebno imenovala Mateu Čvagić Prašnjak i Sindy Oroz jer se ne sjećam kad sam se s nekim povezala toliko duboko i na takav način. Mislim da ne postoji bolje od toga kada se iz ljubavi prema knjigama izrodi još jedna ljubav i još dva, tri prijateljstva.

Koja ti je knjiga najdraža? I zašto baš ta?

Biblija. Često ljudi kažu da nije knjiga, ali meni je. Knjiga za život. S obzirom na situacije koje sam prošla, ne smijem ni spomenuti neku drugu jer je ona jedina koja me je uspjela podići i koja s tim podizanjem nastavlja.

Zašto pišeš? Za koga?

Pišem za nju. Za njega. Za njih. Pišem jer drugačije ne znam prolaziti kroz život, a nekako sve smatram prolaznim i želim da ovaj moj prolazak ostavi traga.

Prepravljaš li često svoje tekstove?

Samo ću reći da sam obrisala 60 stranica knjige jer sam pomislila na neke ljude koji bi ju mogli pročitati… Nisam normalna i moj odgovor je veliko da.

Kako se nosiš s negativnim komentarima? Ima li ih? I što bude uglavnom razlog negativnih komentara?

Negativnih komentara nije bilo. To sada zvuči nestvarno, ali nisam doživjela komentar koji mogu smatrati negativnim. Imala sam par dojmova u kojima je nešto bilo nejasno ili sam dobila prijedlog, pozitivnu kritiku, ali nisam još imala negativan komentar. Nekako ga ne želim niti prizivati.

Smatraš li da je domaća knjiška scena zakinuta za brojne, ali dobre žanrove? Odnosno da li su određeni žanrovi još uvijek premalo zastupljeni?

Zapravo i ne. Nekako veliki dio mene vjeruje u to da svaki žanr ima i svog pisca i svog čitatelja, tako i svaka knjiga. Možda smo samo čuli za mali broj takvih knjiga, ali vjerujem da ništa neće nestati dok je svijeta. Ne znam zapravo za šta smo zakinuti, još uvijek nosim ružičaste naočale u većini slučajeva.

Tko ti je najveća podrška u pisanju?

Mama. To kažem bez razmišljanja jer najviše sluša o mojim idejama, gleda prijedloge za naslovnice, čita, komentira, raduje se i jedva čeka. Mama je samo jedna.

Bi li mijenjala nešto u svojim napisanim knjigama?

Prvu ne bih mijenjala jer znam što je sve bilo potrebno kako bi nastala. S njom sam izliječila sebe, a druga više neće ići u fazu tiskanja jer zaista smatram da nije nešto najbolje od mene. Ne sramim se, naravno, ali smatram da su naslov i sama ideja zaslužili više. Puno više.

Da ih možeš ekranizirati, tko bi utjelovio tvoje likove?

Idem u smjeru ekranizacije, ali kako će to završiti jedva čekam vidjeti. Neka likovi budu iznenađenje, život mi je na put stavio divne ljude, glumce, redatelje…

S kojim bi autorom (nebitno domaći ili strani) pokušala napisati zajedničku priču?

Stevan Daničić. A J M E.

Omiljeni domaći i strani autor? I njihova djela?

Jelena Kastaneti – Priče i Živjeti. Colleen Hoover – Priča završava s nama, Bez nade i Opasna ljubav.

Gdje se bolje snalaziš kod lokacije romana? Domaći „teren” ili prostori izvan Hrvatske?

Domaći teren, iako nikada ne imenujem gradove. Nekako želim da čitatelj „ubode“ lokaciju.

Znam da si napisala 25 dana, roman kojim si pokazala jednu borbu s anksioznošću, u potpunosti ogolila i pružila čitateljima papirnato svjedočanstvo što se događalo u tom periodu, kako si se izborila i generalno, kakva je svakodnevna borba anksioznih osoba. Kako si se odlučila baš na takvu knjigu? Jesi li imala faze da odustaješ od teksta? Kakve su reakcije baš na ovo djelo? Jesu li baš onakve kakve si očekivala?

Anksioznost je samo mali dio svega što sam prolazila, ali izborila sam se jer me je nebo načinilo dovoljno jakom da izdržim neke stvari. Borba ljudi sa anksioznim poremećajem je borba u svakom smislu te riječi. Strahovi, neuravnoteženo disanje, znojenje, nervoza i depresija pored svega toga nije nimalo ugodna atmosfera u glavi. Nije najgore ni prolaziti to u sebi, najgore je kada te tvoje okruženje ne razumije dok to prolaziš. Ja sam, hvala Bogu, imala podršku bez koje me danas više ne bi bilo ovdje.
Od teksta sam skoro odustala, odnosno od cijele prve knjige jer sam se pronašla u situaciji u kojoj sam veliku većinu morala početi ispočetka, ali i još jedan početak se izgura ma koliko teško izgledalo. Nikada nećemo dobiti veći teret od onoga koji možemo izdržati, to smo svi čuli, sigurna sam.
Reakcije na tu knjigu posebno pamtim. Zbog intervjua, videa koji su snimani, prve promocije, prvih čitatelja, prvih komentara, sudjelovanja na radio programima, raznih poziva, izrađenih plakata i neopisivo velikog broja podrške. Reakcije su nešto najveće što nisam mogla ni zamisliti jer mi je bilo dovoljno da samo netko pročita, a sada tu knjigu neki ljudi vole. Ja sam sebi neke stvari dokazala i ponos je velik kao planina. Bilo je teško, jako teško, ali isplatilo se.

Recommended Articles

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *