Preživjela sam

Iako je ljeto, kucanje na mojim vratima, onaj prodoran zvuk lomljenja moje teško stečene hrabrosti, izazvao je nervozu, a znoj se pretvara u ledene kapljice na mojoj koži. Spuštam šalicu kave, ali podižem zidove, iste one zidove što si rekao da ih ne prepoznaješ, jer jedino ti kucaš triput. I možda se prevarim, možda zbog čežnje, ali i zbog nesigurnosti, da si ovo ti. Jednom si mi rekao : „𝘓𝘫𝘶𝘣𝘢𝘷 𝘯𝘪𝘬𝘢𝘥𝘢 𝘯𝘦 𝘬𝘶𝘤𝘢.“
Ti si pokucao, u velikom i grandioznom stilu, ne mareći kako će moje srce pasti na koljena, zaplakati ponajviše od straha, a potom se uhvatiti za glavu jer jednom je voljelo, jednom je dozvolilo da nauči kako je biti nekome sve. Ti si pokušao biti taj, ta zvijezda koja osvaja, planet što sam ga trebala prepoznati, ali onda kada si otišao, kada si iza sebe ostavio prazninu i sivilo, taj je planet postao točka do koje ne želim nikada više stići.
Postao si sivilo, izbrisani tekst pisma gdje sam ti ispričala sebe, svoj put i dala ti prostora da naučiš tko sam. Postao si sivilo jutra, podneva, na kraju i noći. U tim si mi noćima krao miran san, lakoću misli, a podario mi sjećanja od kojih sam bježala.
I sada kad si na vratima, kada kucanje i sivilo postaju loši gosti, gosti kojih sam se nekako riješila, ti dolaziš, budiš stari plamen i vjeruješ u nešto što se ne vraća nazad. U prošlost. U vjeru da stari žar može probuditi plamen, plamen srca, plamen ljubavi.
No, praznina i sivilo nikada ne stasaju u plamen. Plamen je tek eksplozija, čega li to, pitam te onog trenutka kada pogledaš u moje oči i tražiš potvrdu – “𝘯𝘦, 𝘯𝘦 𝘷𝘰𝘭𝘪𝘮 𝘵𝘦.” Tiho ti šapnem. Pod ovim okolnostima, kada su se okovi našli toliko blizu, kada su ti isti okovi zabrana za slobodu, kada su ti okovi jedini način da ga zadržim ovdje, onda ću šutjeti. Baš kao što šuti udarena žena, i kada šuti dijete nakon umočenih prstića u marmeladi. Tako sam i ja. Šutjela sam. Da barem nisam. Da sam barem imala dovoljno slobode, snage i da sam barem smogla ponos da mu kažem : „𝘕𝘦 𝘶𝘥𝘢𝘳𝘢𝘫 𝘮𝘦. 𝘕𝘪𝘫𝘦 𝘮𝘦 𝘮𝘢𝘮𝘢 𝘳𝘰𝘥𝘪𝘭𝘢 𝘥𝘢 𝘣𝘪 𝘵𝘷𝘰𝘫𝘢 𝘳𝘶𝘤̌𝘦𝘵𝘪𝘯𝘢 𝘱𝘰𝘤̌𝘪𝘷𝘢𝘭𝘢 𝘯𝘢 𝘴𝘷a𝘬𝘰𝘮 𝘥𝘪𝘫𝘦𝘭𝘶 𝘮𝘰𝘨 𝘵𝘪𝘫𝘦𝘭𝘢.“ Gledao me, čudio se mojoj šutnji, mojoj prešutnoj dozvoli da me udari kao psa, da me šutne u prvi kut dnevnog boravka, da me ponizi, a da u sebi probudi lava, kralja životinja. U mojoj je očima bio kralj ološa, kralj ničega. Obična kukavica. No, nisam li bila ista kao i on? Šutjela sam.
Filip je znao da bude dobar, da se umilno podvuče ispod kože, ali znao je i da udari. Pravo muško, kako on kaže. Udarao je kad je stigao. Loš ručak, nedovoljno sladak sok, ogrebotina na autu, ali to su sitnice. Znao je on da me pred ljudima, stoički i puno ponosa, osramoti. Znao je birati što ću jesti. Znao je biti patološki bolesnik. Ne, nije znao. On je bio bolesnik, ali vrijeme je dalo svoje. Pobjegla sam. Spasila sebe. Spasila svjetiljku života u duši, gorjela je ona još uvijek. Taj prekidač nisam nikada ugasila.
Ne dam. To svjetlo, taj put koji nosim u sebi jedino je što držim kao svojim. Filip je ostao sam. Tražio me, pokušavao vratiti. Sreća u nesreći, brak na koji nisam nikada pristala nije se ni morao razvrgnuti, a ja sam opuštenih remena izašla iz zajedničke kuće, nasmiješila se i hrabro rekla : “𝘔𝘰𝘫 𝘻̌𝘪𝘷𝘰𝘵 𝘯𝘦𝘤́𝘦 𝘻𝘢𝘷𝘳𝘴̌𝘪𝘵𝘪 𝘱𝘰𝘥 𝘵𝘷𝘰𝘫𝘪𝘮 𝘴̌𝘢𝘬𝘢𝘮𝘢.”

Kada te stisnu sjećanja pa bol postane još jača, sve ono što si možda mogla, više ne možeš. Gledala sam u Filipa, tu prekrasnu mušku pojavu, pitajući se kako je došlo do svega. Do udaraca, do umanjenja mene kao žene, a onda sam i sama shvatila – tražio je plijen. Ja sam bila plijen, dovoljno velik, dovoljno slab da samovoljno ušetam u njegov brlog.
Bio je on drag, prilika i pojam muškarca. Večere, buketi, lijepe riječi. Padne žena na takvo što. Padne i na šarm. No, šarm se izgubi, buketi postanu tek list na listu, pokidane crvene latice na novo kupljenom crnom tepihu. Kontrast straha i strasti, ljubavi i pakla, borbe i žestine. Straha u njenim kostima kada shvati što je čeka, strasti u njegovim očima kada shvati da se ona boji.
Koliko je samo uživao u tome gledajući kako strah postaje dio mene, kada noć postaje ono što najviše mrzim. Noć je najgori neprijatelj, budi sve boli, odlikuje svaki centimetar straha da bude odvažan pa nastupi na pozornicu svakog puta kada mozak čuje otvaranja, potom i silovito zatvaranje ulaznih vrata.
I ta muzika, taj melodija, ti stihovi, te riječi što se ukopaju i zakače na psihu. I bude se misli, tihe i hrabre, barem za moju psihu, razgovaram s njima kada me nitko ne vidi. Pomislit će da sam luda. Nisam luda, samo čuvam sebe od njega 𝙟𝙚𝙧 𝙢𝙤𝙯̌𝙚 𝙞𝙢𝙖𝙩 moje tijelo, 𝙖𝙡𝙞 𝙙𝙪𝙨̌𝙪 𝙣𝙚.  Stojiš ispred mene, tijelo ti više nije kao nekad, a ja ne mogu da se ne sjetim kako si ga nekoć isticao. Vidim trodnevnu bradu, oči bez žara, sve ono što je Filip bio, sad više nije. Izgubio se negdje, putem pokupio sve od čega je bježao, a ja sam magijom ponesena shvatila što zaista ovaj muškarac nije bio.
Magija je živjela na našoj adresi jedno vrijeme, toliko kratko da ne postoji način da je ukrotiš i upišeš kao postojećeg člana. Bila je to magija nalik na oblak prašine, nalik na kapljicu vode što se rasprši pri doticaju s tlom. Nestaje. Gledala sam i sretne parove, svu onu silinu ljubavi, čeznutljvo sanjala da će mi se desiti tako nešto, ali desio si mi se ti. Najgora magija. Vjerujem da je neka vještica bacila čini na mene, ne na tebe. Ti si sebi dovoljan. Ja sebi nisam. Sebi sam slaba. Slabić u tijelu žene. I da, onaj prsten što si ga hrabro postavio na stol, bez imalo romantike, misleći da ne zaslužujem bolje od toga, taj prsten nije znak da me volio. Bio je znak da me posjeduje.
I čak nakon toliko vremena, spreman je doći na moja vrata, ista vrata koja su za njega zatvorena, da me moli za novi početak. Početak gdje magija nikada neće biti moguća, a izvlači se na upravo te riječi :“𝘗𝘳𝘰𝘮𝘢𝘴̌𝘪𝘭𝘪 𝘴𝘮𝘰 𝘫𝘦𝘥𝘯𝘰𝘮. 𝘗𝘰𝘯𝘰𝘷𝘯𝘰 𝘯𝘦𝘤́𝘦𝘮𝘰. 𝘡̌𝘦𝘭𝘪𝘮 𝘥𝘢 𝘯𝘢đ𝘦𝘮𝘰 𝘯𝘢𝘴̌𝘶 𝘮𝘢𝘨𝘪𝘫𝘶.“ Nije znao da se magija ne traži. Izgubila se. On je kriv za to. Njegovi udarci za koje je smatrao da su izuzetno magični, ali svaki taj, po njemu, magičan udarac bio je nož u moje izmoreno srce, nož u vjeru da ljubav nađe svakoga. I nož u vjeru da može biti drugačiji.

Uvijek su me privlačili kolodvori, stotine vozova što prolaze, tisuće ljudi i milijarde koraka što prođu. Stotine sudbina, stotine priča, još više suza ili smijeha. Uvijek su me privlačile priče što ih smišljam u glavi dok vozom napuštam veliki grad. Napuštam vrevu, ostavljam buku i mijenjam je tišinom. Prekrasnom šutnjom, onom koja me obgrli i čuva da ne mislim o njemu. Filip je pomislio da ponovnim dolaskom u meni može pronaći istu ženu, ali ta žena koju traži spakirala je sve svoje uspomene u kutiju i napustila grad. Sjela u prvi voz što ga vidi, odredište nepoznato, a njen duh ponovno rođen. Uzela sam kutiju stavivši je na koljena, tiho se u sebi nasmijala, a onda otvorila i započela svoju odiseju. Bila je to odiseja o kakvoj sam nekoć maštala, odiseja ljubavi, odiseja borbe i snage, a na kraju i odiseja mog duha. Nije umro, nije nestao, samo se pritajio i čekao da snađe dovoljno snage za povratak.
I sad je tu, sjedi u prvoj kabini otvorenih prozora uživajući u zraku što struji, skupljam kosu i vežem je u rep. Kao da skupljam ostatke sebe i vraćam ih na mjesto. On je kriv što sam se davno razbila, razasula u tisuće komada i što sam posve sama vratila sve na mjesto. Potrajalo je, dovelo do suza, krvi i znoja, ali danas sjedeći u ovom vozu, znam da mogu sve, Filip je samo kamenčić u cipeli. Pitam se zar toliko žudim za magijom u ljubavi, svjetlošću što se nađe, da sam smetnula s uma koliko moram cijeniti sebe? Gledajući u kutiju, u te davno skupljene emocije, znam jedno – morala sam to proći. Morala sam proživjeti pakao da bi stigla na odredište – sreća. I neka je, zahvaljujem sudbini na tome, opraštam joj i nasmijem se. Ljubav će me jednom ponovno posjetiti. Dotad hvatam vozove i odlazim – tamo gdje me vodi srce.

Stigavši na odredište, na mjesto gdje možda emocije pucaju, a duh doživi preporod, nose me talasi hrabrosti. Žalim što me takvi talasi nisu okupali dok sam bila na pragu svoje najveće borbe. Žalim što jedan talas poniženja nije udario na njegova leđa, što ga nije odavno slomio i uručilo mu lekciju. Žalim i što sam u taj talas upala baš ja. Žalim što sam nisam bila jača, što sam trpjela duže od potrebnog. Nisam uopće trebala trpiti, ali jesam. I nazad ne postoji.
Koliko jedno žensko može podnijeti? Previše. Da sam se zaklela, mogla sam da me ništa ne dotiče. Mogla sam da preživim i da odem već nakon prvog udarca. Mogla sam. I krivim se. Krivim se što nakon svega razmišljam kakav smo par mogli biti. Krivim se što puštam suzama da teku, ali kažu da suze otpuštaju dio boli pa im vjerujem.
Odavno sam sebe potkopala, samu sebe ponizila i povrijedila kada sam vjerovala da se on može promijeniti, da može biti drugačiji zbog mene, zbog ljubavi koju njegujemo, ali sve to je samo vjera.
Lažna nada u neprikladno vrijeme.
I sve što mislim, što se nastanjuje u mojoj glavi, sve je to vilica ubodena u ono što su moji roditelji dali. Podigli su dijete, djevojčicu Jelenu, djevojčicu kojoj su željeli najljepše od života, a danas ta djevojčica zna za udarce, za grube riječi, da skrivanje masnica i laganje najbližima. Ta se djevojčica pretvorila u ženu nijemog glasa, ne u doslovnog smislu, ali nijema da kaže što se zaista događa. Dok se ta nijemost ne prelomi i padne s mosta, tada sve dolazi na svoje.
„Filipe, mi smo našu priču završili. Zatvorena smo knjiga. Knjiga koju ne želim čitati ispočetka. Napisali smo kraj bez sretnog završetka. I to je u redu. Mi smo u redu. Bit ćemo u redu.“ Govorim mu dok me hvata za ruku što je izmičem. Nekoć smo bili glavni likovi jedne prekrasne bajke, ja princeza, a on moj galantni princ. Svijet je bio naš.
„Zar ti ne znače moje riječi? Iskren sam u svemu. Svi zaslužuju drugu šansu pa tako i ja.“ Moli me.
„Jesu li tebi značile moje riječi? Molbe da staneš? Jesu li ti značile moje oči i pogled što ti govori da me boli? Sumnjam jer ti nikada nisi stao. Čak ni zastao. Ne vjerujem ti, ni najmanje.“
„Ne prepoznajem te.“
„I treba da me ne prepoznaješ. Ovo više nije Jelena pod tvojim šakama, ovo više nije Jelena koja sjedne i zaplače nakon što iskališ svoj bijes. Ovo je Jelena koja se ne boji, koja grize, koja zna koliko vrijedi i neka me sve sile svijeta udare ako dozvolim da vuk poput tebe ponovno ugrize. Vuk u tebi ne miruje, on je gladan, željan svježe krvi. Ali ja neću biti ta.“
„Volim te. Jelena, zaista te volim.“
„Možda si me i volio, tko će to znati. I neću zaboraviti što smo prošli jer naučio si me da budem kamen, čvrsta i jaka. Da budem barem upola kao ti pa da te udarim riječima, ali ne želim. Dama sam.“

Da je barem moje tijelo znalo za dodire poput pera, da je barem to tijelo znalo za ljepotu. I kada kažem da su sreću izmislili nesretni da imaju u što vjerovati nakon ljubavi. Možda i mogu da im kažem da ih razumijem, ali ne mogu. Ne patim. Ne lomim si krila za let. Ne mogu si to učiniti. Ne mogu nakon Filipa postati prazna poput boce na starom pristaništu. Na pristaništu dok brodovi odlaze otiskujući se duboko na ocean.
Da je barem moje srce poput oceana pa da može progutati mnogo više. No, nije. Da barem moje srce može da se oslobodi emocija i da slobodno šeta, ali ne može.
Učim ga ponovno da zavoli, da se prepusti. Kažu da duša teži 21 gram, ali mene kad zaboli, teži tonu. Zaboli kada se sjetim što sam proživjela, i neka me vrag odnese ako se ikada pomirim s tim. Kako da se žena pomiri da ju voljeno udara? Kako da zaboravi njegov pogled prije svakog udarca? Ili kako da smetne s uma da je nekoć voljela nasilnika? Nemoguće.
Učim tijelo, kao i kožu da zaboravi. Jednom će morati zaboraviti, dozvoliti novim dodirima od pera da se približe i probude požudu.
Učim…
I tu sliku što sam je krišom spremila u tajni predio svog novčanika kidam na desetine dijelova. Ta slika što prikazuje laž, neistinu i najveću obmanu u našim životima. Uživam u tome. Oslobađa me. Od njega, od prošlosti, od sjećanja. Jednom će doći kraj.
Jednom hoće.

To jednom se pojavilo jedne večeri dok su krijesnice plele mrežu i osvjetljavale put, u očima oslobođenja, olakšanja i pomalo tuge sjećanje se svelo na sjećanje jer onaj tko me volio, barem je tako govorio, više pažnju nije poklanjao meni. Predmet obožavanja sada su druge oči, njen osmijeh nije lažan. I ono što sam osjećala prema njemu spremila sam na dno svog života obećavši samoj sebi da sam voljela gada, ali meni tada najljepšeg. Kakav god da je bio, voljela sam ga. Opravdanja za udarce nemam, izlike za povišene tonove nemam, nemam ni snage za to, ali ovo ludo srce vrišti na um nadjačavajući ga onime što je osjećalo.

„Jelena, jesi li dobro?“ pita me Tea prislanjujući ruku na moje rame prešutno mi pokazujući da je tu.

„Jesam. Odavno smo mi završena priča. Nema se ovdje što nadodati, još manje misliti.“

„Znam, ali mene nemoj lagati. Voljela si ga.“

„Da, voljela sam ga. Njegovu prvu verziju. Onu što je masa vidjela. Zaista jesam. Tea, voljela sam ono što nije bio.“

„I to je u redu.“

„Kako može biti u redu?“

„U ljubavi imaš pravo na pogreške. Nisi izuzetak.“

„Mogli smo osvojiti svijet. Mogli smo…“

„Ali niste. Idemo dalje.“

„Preživjela sam.“ Osmijehom dajem sebi pravo da preživim jer sve je iza mene. Iza osmijeha, iza očiju, ali rame uz rame sjećanjima koja će izblijediti. Moraju. Ne mogu mu se vratiti, ne mogu mu dati nove šanse da bude ono što nisam zaslužila. Nadam se da ona neće upoznati čudovište, da neće naučiti kako se braniti rukama, kako izgleda svijet kada nastupi tama. Nadam se će imati sreće i biti izuzetak u moru zlostavljanih. Želim joj sreću, iako sreća nema veze s onime što je on zapravo. Ja sam pobjegla. Molio je, zaista je molio, da mu se vratim, davao lažna obećanja, ali od obećanja se ne živi. Od njih se preživljava. No, ja nemam snage da krojim nove, ali stare početke. Nemam snage da iznova skupljam krhotine svoje psihe nakon burne noći. Nemam snage.

I srce to zna, ali i srce je čudan spoj – voli koga ne treba.

„I jesi.“ Stisne mi rame. Nisam sama. Nikada neću ni biti.

„Jesam. Sve mi je ostavilo ožiljke na duši. I to je u redu. Dobro sam.“

I bila sam dobro. Preživjela sam.

Recommended Articles

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *