Augusta Benčić Ivančin – intervju

Današnji intervju posvećen je Augusti Benčić Ivančin, autorici knjige Svingeraj. Knjiga je bez prevelike reklame postigla dobar odaziv kod čitatelja. Augusta je pristala na intervju i ovim putem joj se najiskrenije zahvaljujem 🙂

Za početak, reci mi malo o sebi.

Bok, moje ime je Augusta, imam 42 godine, rođena sam i živim u Puli, ponosna majka dvojice dječaka, zapravo, jedan je već muškarac, i maćeha još jednom muškarcu i ponosna supruga u predivnom braku. U životu sam radila baš svašta, vrlo sam svestrana i znatiželjna. Gotovo sve čega se primim pretvorim u nekakav veći ili manji uspjeh, jer sam uporna, tvrdoglava, optimistična. U svemu i svakome vidim nešto lijepo i zanimljivo, za mene ne postoje tabu teme ni dosada. Završila sam jezičnu gimnaziju, srednju glazbenu školu i prekvalifikaciju za kuhara, upisala sam dva fakulteta, ali nisam završila niti jedan jer nisam imala vremena, toliko je zanimljivih ljudi, stvari i aktivnosti na svijetu! Dugogodišnja predsjednica Mješovitog Pjevačkog Zbora Cantus PoPuli, nedavno sam osnovala i Stolnoteniski klub Akademija Victory, obrtnica i evo, od ove godine i autorica.

Pročitala sam „SvingeRaj“ i moram priznati da sve što sam očekivala nije ni približno onome što sam dobila. Za mene jedna fenomenalna, ljetna, opuštajuća, vruća i preslatka knjiga. Ono što mene zanima je odakle ideja. Zašto baš takva priča?

Radila sam pet godina u Rovinju, zahvaljujući kolegama i njihovoj spački završila sam slučajno na poznatoj svingerskoj plaži i, znatiželjna kakva jesam, spoznala neke stvari o njima. Bilo mi je to sve skupa zanimljivo pa sam puno pričala s ljudima u Rovinju, upoznala neke svingere i učinilo mi se kao intrigantna tema. Kada sam pričala o tome sa svojim prijateljima i poznanicima, svi su me podržali pa sam shvatila da bi bilo zanimljivo ljudima ispričati priču o tome.

Koliko je situacija iz tvog života pretočeno u radnju u knjizi?

Sve su priče iz nečijeg života, malo koju scenu sam izmislila, vjerojatno se zato mnogi pronalaze u mojoj knjizi i poistovjećuju s likovima. Moram napomenuti da je svinganje palo potpuno u drugi plan, čitateljima se sviđaju muško-ženski odnosi i dijalozi u knjizi i u tome su se pronašli. Ne mogu ti točno nabrojati, ali ima me u svim likovima. Na primjer, scena na svingerskoj plaži koju prepričava Antonio je scena koju sam ja doživjela taj put, kada sam zalutala tamo.

Kakve reakcije si očekivala na roman? Jesu li ispunili tvoja očekivanja?

Očekivala sam da roman ljudima bude zabavan i da im pomogne uteći iz depresivne, zastrašujuće realnosti u kojoj smo se nalazili, a koja je sada, napokon, nadam se, na izmaku. Očekivala sam i osude i zgražanje. Prvo se dogodilo, drugo je izostalo i ne mogu ti opisati koliki je to pozitivan šok za mene bio. Postoje točno određeni ljudi od kojih sam očekivala negativne reakcije, a oni su, na kraju, bili oduševljeni „SvingeRajem“. Nema dalje. To je to, to je sve i sva su moja očekivanja prevaziđena.

Koliko vremena općenito trošiš na pisanje? Da li imaš neku proceduru prilikom pisanja i držiš li se toga? Da li pišeš više ujutro ili popodne?

Već sam u jednom intervjuu nedavno govorila o tome. Nisam organizirana po pitanju pisanja. Odvajam „pisanje“ od „tipkanja“. U svojoj glavi pišem stalno, a onda jednostavno sjednem i tipkam nekoliko dana i noći dok sve to, što sam „napisala“, ne natipkam. To je jedan ciklus, a takvi se ciklusi ponavljaju dok ne završim to što je u mojoj glavi zapisano.

Kako biraš imena svojim likovima? Jesi li se kada susrela sa situacijom u knjizi, a da je nisi znala riješiti?

Nedavno sam se zafrkavala s prijateljicom da sam pronašla način da upotrijebim sva imena koja mi se sviđaju, a da zbog toga ne moram rađati više djece. Uglavnom biram imena koja mi se sviđaju (ili ne sviđaju ako je lik negativac), koja mi zbog nekog razloga pristaju tim likovima ili koja me asociraju na osobu po kojoj je lik građen, a da to baš nije ime te osobe. Jako sam se mučila s početkom u „SvingeRaju“, nikako nisam mogla napisati početak koji mi se sviđa, tu je uletjela Vilinska kuma „SvingeRaja“, Dragana Radusinović Tafra, doslovno se u tom početku nalaze neke njene rečenice. Jednako sam se mučila s krajem u svojoj drugoj knjizi, koja je napisana, ali nije još izdana i neću je izdati slijedeću po redu, nego ću prije izdati treću knjigu. Sada je taj kraj savršen, a bilo je potrebno samo jedno popodne i večer kod prijateljice i kutija cigara (nijedna od nas nije prava pušačica) i nešto što smo pile, ne sjećam se više što, malo suza i malo smijeha. To je, očito, recept za dobar kraj.

Mnogi autori svoju inspiraciju crpe iz pročitanih knjiga, serija, filmova. Odakle ti crpiš inspiraciju?

Isključivo iz svakodnevnih situacija i ljudi koje susrećem. Uvijek napominjem da sve što napraviš ili kažeš u mome prisustvu može i hoće završiti u nekoj od mojih knjiga.

Često kažemo da imamo svoje uzore. Koji bi bili tvoji? I zašto baš

U prošlom sam se intervjuu zapetljala u ovom pitanju. Nemam uzore. Imam ljude koji me inspiriraju i potiču. Oduševljena sam domaćim autorima, osobito samoizdavačima, oni su moj uzor, ljudi koji su talentirani, a istovremeno i svestrani i uporni. No postoji „glavni krivac za sve“, to je ranije spomenuta novinarka i spisateljica Dragana R. Tafra. Poznajemo se još od srednje škole i kada je ona izdala svoj prvijenac „Tajkunova kći“ toliko sam bila oduševljena da je ona sigurno u nekom trenutku pomislila da sam skrenula. Smatrala sam to uspjehom ogromnih razmjera, a ona je jednostavno rekla da i ja trebam napisati knjigu. I onda je to ponavljala. I onda je zarazila moga muža s tim ponavljanjem. Na kraju sam uzela laptop i počela pisati. Njoj sam prvoj i jedinoj poslala prve stranice i da je ona rekla da to ne valja, ne bih napisala ni tu knjigu, a ni ijednu više.

Planiraš li novu knjigu? Ako da, koja će biti tema?

Druga je knjiga napisana, zove se „Tigrasti dječak“ i to je priča o nasilju malodobnog djeteta nad majkom. Još jedna tabu tema. To je ujedno i priča o nama, majkama, koje smo sve, u većoj ili manjoj mjeri anksiozne i količina te anksioznosti uvelike utječe na odgoj naše djece. Priča je nastala zbog potrebe da pomognem svim ženama koje doživljavaju nasilje. Žene uglavnom teško to priznaju i o tome progovaraju, a osobito majke, kojima su djeca svetinja i koje uglavno krive sebe za svaku grešku svoga djeteta.

Treća knjiga, koju ću izdati prije „Tigrastog dječaka“, ove jeseni, radnog je naslova „I Bog stvori svećenika i dade ga Ženi“. Moderna priča o zabranjenoj vezi između svećenika i djevojke, treća tabu tema koju obrađujem. Ova knjiga, unatoč natruhama da bi mogla biti provokacija ili moj revolt, zapravo je moje pomirenje s katoličkom vjerom. Svako poglavlje preispituje i nastoji „opravdati“ Crkvene zakone i dogme. Tu će se naći sva pitanja oko kojih se ateisti, agnostici i Katolička Crkva stalno prepiru. Ljubavna priča jest okosnica oko koje se roman vrti, ali ovo definitivno nije (samo) ljubavni ili erotski roman, kao što to, na kraju, nije ispao ni „SvingeRaj“. Za ovu knjigu najviše istražujem, imam čak dvoje ljudi koji su mi savjetnici, duhovni vođe, ako želiš, čitam Bibliju, razne materijale za svećeničke kolokvije i slično. Nije mi namjera ničime uvrijediti vjeru koju sam nekada davno sama odabrala. Isprovocirati da, zaista bih voljela da ukinu celibat i preispitaju neke zakone koje je donio čovjek u ime Boga. Isus je bio toliko drugačiji od ovoga kako Katolička Crkva danas izgleda i djeluje.

Kako bi sebe definirala kao pisca? Odnosno, osjećaš li se tako?

Jesam skromna po određenim pitanjima, ali kada je u pitanju moj uspjeh i samopouzdanje tu nema mjesta skromnosti. Uspjeh „SvingeRaja“, osvrti i povratne informacije vezano uz moj stil i druge dvije knjige svrstali su me u tu kategoriju. I tu namjeravam i ostati, to je ono što sam planirala raditi „kad odem u penziju“. Opet moram spomenuti Draganu za koju smatram da je trebala potpisati uredništvo „SvingeRaja“ no ona se radije zadovoljila Vilinskom kumom, što joj i nije za zamjeriti jer koja još knjiga ima Vilinsku kumu?! Dakle Dragana R. Tafra, Vilinska kuma i buduća urednica moje druge izdane, a treće napisane knjige, okarakterizirala me kao pisca potpuno novog žanra, a taj je žanr nazvala New Age Selfhelp. Knjige za samopomoć novoga doba zato što uvijek kažem, kada nešto pišem, da time želim nekome pomoći. „SvingeRaj“ ima poruku prihvaćanja (drugačijih) ljudi s drugačijim seksualnim sklonostima, „Tigrasti dječak“ pomaže anksioznim majkama da objektivno sagledaju sebe kao ženu i majku i svoju situaciju, treća knjiga pomaže pomiriti vjeru i „zdravi razum“.

Što misliš o svojim također poznatim kolegama piscima?

Volim ih, podržavam, obožavam njihov talent i trud i spremnost da svoja iskustva podijele i pomognu kolegama. Divni su svi odreda.

Koja ti je knjiga najdraža? I zašto baš ta?

Uhhh…dugo je to bila „Zločin i kazna“. Sjećam se da sam tu, prilično debelu i tešku knjižurinu pročitala za čas, progutala i da me osupnula na puno načina. Nisam ju ispuštala iz ruku cijelu noć, osjećala sam strahopoštovanje. Nakon nje je došla „Vodoriga“ i, za sada, ona drži to mjesto. Mislim da su te knjige jednostavno sjele u pravom trenutku na pravo mjesto i pomogle mi razriješiti neke osobne dileme.

Zašto pišeš? Za koga?

Ispušni ventil. To su moji razgovori same sa sobom koje vodim svakodnevno u glavi. A rijetko što i ostane samo u mojoj glavi, uvijek imam potrebu sve podijeliti sa drugima, ima li boljeg načina od ovoga?

Prepravljaš li često svoje tekstove?

Ne. Prepravljaju ih drugi, a onda ja prepravljam njihove prepravke. Prilično sam sigurna u ono što pišem i osmislim to prije pisanja tako da nema potrebe prepravljati.

Kako se nosiš s negativnim komentarima? Ima li ih? I što bude uglavnom razlog negativnih komentara?

Nema ih, ne znam, ili ih ja ne doživljavam kao negativne? Kažu da je „SvingeRaj“ prekratak, a i „Tigrasti dječak“. Užasavam se razvučenih radnji i beskonačnih opisa i patetike. U mojim je knjigama najvažnija interakcija likova pa tako imam puno dijaloga koje svi jako hvale. Više volim da se likovi sami predstave i da čitatelji sami dobiju predodžbu o njima nego da ja sve objašnjavam i opisujem. Svaka osoba i svaka situacija može se doživjeti i protumačiti na beskrajno puno načina i ne želim nametati svoje mišljenje o tome, želim da se lik sam „izvuče“ iz situacije u koju se uvalio. Ako ga neki čitatelj zbog toga mrzi, a onaj drugi voli to je sasvim u redu. Ali druge dvije knjige biti će dulje od „SvingeRaja“ pa onda prihvaćam da je i do mene, da očito i ja rastem i sazrijevam kao autor sa svojim knjigama. To je odlično. Volim raditi na sebi i najljepši su mi ti trenuci spoznaje, kada shvatim da je moj rad urodio plodom.

Smatraš li da je domaća knjiška scena zakinuta za brojne, ali dobre žanrove? Odnosno da li su određeni žanrovi još uvijek premalo zastupljeni?

Nemam mišljenje o tome. Ljudi, valjda, pišu ono što žele i u čemu su dobri, mislim da niti jedan razlog nije dovoljno dobar da se nekome nametne da piše nešto drugo. Osim ako si aludirala na nešto što ja nisam iščitala u pozadini ovog pitanja?

Tko ti je najveća podrška u pisanju?

Obitelj i prijatelji. Majka Biserka lektorica, grammar nazi u obitelji, ali toliko slobodoumna i moderna žena kakve su žene rijetko u njenim godinama. Suprug, konzervativan i tradicionalan muškarac koji je „dozvolio“ supruzi da bude budalasta do kraja i da napiše knjigu o svinganju. Suprug koji ne sputava, koji je tolerantan i pun ljubavi, on je jedan jedini na svijetu, uvjerena sam u to. Imala sam i najbolju svekrvu na svijetu koja je financirala, najvećim dijelom, „SvingeRaj“. Preminula je od proklete korone prije dva mjeseca i tada je rat s koronom postao moj osobni rat. Imale smo divan odnos, pun smijeha i zabave, Nikada je neću prežaliti. Moje prijateljice, Dragana, Jelena, Sanija i Katarina. Treba moći biti najbolja prijateljica osobi koja je zaigrana, nestalna, drama queen, hiperaktivna pa povremeno i neuravnotežena. Beneficirani prijateljski staž im treba dati!

Bi li mijenjala nešto u svojoj napisanoj knjizi?

Znaš što? Znam da to nije uobičajeno, ali „SvingeRaj“ je SAVRŠEN. Kada sam, te noći, pemorena, legla na kauč u Varaždinu kod moje voljene svekrve, tresla sam se sa svojom prvom knjigom u rukama. Tiskala sam preko tisuću komada nečega što sam radila prvi put i sve online zbog korone koja je bjesnila. Nisam poznavala ljude u izdavačkoj industriji niti njihov specifičan jezik. Tu ide posebna zahvala Nakladi Nika, Kati Ivanković Marić koju je u moj život, opet, uvela Dragana. Ta mi je žena pomogla više nego što je „odradila“ svoj dio posla. Nakon, ne znam ni ja kojeg po redu, čitanja „SvingeRaja“, zadovoljna sam zaspala jer je knjiga ispala – SAVRŠENA.

Da ih možeš ekranizirati, tko bi utjelovio tvoje likove?

Nemam želju ni potrebu ekranizirati svoje knjige, ali čitatelji vole zamišljati moje likove kao glumce pa je tako Matthew McConaughey ispao Antonio, Kim Cattral Izidora…itd.

S kojim bi autorom (nebitno domaći ili strani) pokušala napisati zajedničku priču?

Ne znam, nisam još razmišljala o tome niti mi ne pada ništa slično na pamet, za sada.

Omiljeni domaći i strani autor? I njihova djela?

Ima ih previše da bih mogla nekoga izdvojiti.

Gdje se bolje snalaziš kod lokacije romana? Domaći „teren” ili prostori izvan Hrvatske?

Za sada sam „doma“ jer su i moje priče „od doma“.

Koji su tvoji daljnji planovi?

Izdati „I Bog stvori svećenika i dade ga Ženi“ na jesen pa krenuti na predstavljanje s njom i „SvingeRajem“ jer, nemojmo zaboraviti, „SvingeRaj“ je požnjeo uspjeh bez i jednog jedinog predstavljanja, da ne spominjem da u nekim dijelovima Hrvatske još i ne znaju da postoji. „Tigrastog dječaka“ izdala bih početkom ili u proljeće 2022.g.

Tvoji guilty pleasures tokom pisanja.

Nemam ih. Lastane, jesam li normalna?

I za kraj, što bi poručila svim budućim autorima koji se boje objelodaniti svoje priče?

Nebo je granica. Naoružajte se strpljenjem, voljom i samopouzdanjem i ne očekujte da netko drugi napravi nešto umjesto vas. Čak i ako imate nepregledne hrpe novaca i možete platiti da netko sve napravi umjesto vas, nitko, nikada, ni za kakve novce, neće se potruditi niti napraviti onako kako možete vi sami. Nemojte biti površni, nemojte se zanositi i nemojte biti pohlepni. Ostvarite svoje snove i ne sramite se, sram je beskorisna emocija!

Recommended Articles

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *