Isabel Allende – Žene drage srcu mom

𝘗𝘢𝘵𝘳𝘪𝘫𝘢𝘳𝘩𝘢𝘵 𝘫𝘦 𝘰𝘥 𝘬𝘢𝘮𝘦𝘯𝘢. 𝘍𝘦𝘮𝘪𝘯𝘪𝘻𝘢𝘮 𝘫𝘦 𝘱𝘰𝘱𝘶𝘵 𝘰𝘤𝘦𝘢𝘯𝘢, 𝘧𝘭𝘶𝘪𝘥𝘢𝘯, 𝘮𝘰ć𝘢𝘯, 𝘥𝘶𝘣𝘰𝘬 𝘪 𝘴𝘢𝘥𝘳ž𝘪 𝘣𝘦𝘴𝘬𝘳𝘢𝘫𝘯𝘶 𝘴𝘭𝘰ž𝘦𝘯𝘰𝘴𝘵 ž𝘪𝘷𝘰𝘵𝘢, 𝘨𝘪𝘣𝘢 𝘴𝘦 𝘶 𝘷𝘢𝘭𝘰𝘷𝘪𝘮𝘢, 𝘴𝘵𝘳𝘶𝘫𝘢𝘮𝘢, 𝘱𝘭𝘪𝘮𝘢𝘮𝘢, 𝘬𝘢𝘵𝘬𝘢𝘥 𝘶 𝘣𝘪𝘫𝘦𝘴𝘯𝘪𝘮 𝘰𝘭𝘶𝘫𝘢𝘮𝘢. 𝘒𝘢𝘰 𝘪 𝘰𝘤𝘦𝘢𝘯, 𝘧𝘦𝘮𝘪𝘯𝘪𝘻𝘢𝘮 𝘯𝘦 š𝘶𝘵𝘪.

Neke su knjige prekratke, ali zaista prekratke. Možda nisam pročitala sve od Allende, možda me čeka divno knjiško putovanje uz njene knjige, ali definitivno za sebe mogu reći da sam se obogatila za još jedan književni uzor. Isabel je staložena, hrabra, altruistična, empatična, vizionarski nastrojena, nježna, divna žena.
Žene drage srcu mom divno je djelo američko-čileanske spisateljice kojom je čitateljicama diljem svijeta dala priliku i način uvida u svoje djetinjstvo, adolescenciju, a potom i život. Bez trunke srama, ustezanja i s puno hrabrosti, kao i istine, pustila je da riječi teku. Bila je feministkinja, čak i puno prije nego što je znala značenje te riječi. Možda ste pomislili da je bila aktivna u buđenju feminizma, ali nije. Vrlo rano shvatila je Isabel kakav je položaj žene gledajući svoju majku nakon što je ostavljena s djecom, bez prava glasa i prihoda. To je Isabel oblikovalo – saznanje da biti žena znači biti manje vrijedna, biti pokrivena, izolirana, potlačena, isključena. No, njen buntovnički stav i divljaštva, zbog kojeg su se plašili da će donijeti dugoročne probleme, stvorili su od nje borbenu ženu. Iako je bila dama, bila je zahvaljujući majci i djedu u kojima je pronalazila potporu jer u ono doba, doba kada se u najvećoj mjeri gotovo podsmjehivalo ženskoj populaciji, a u određenim zemljopisnim područjima žena je bila reproduktivni organ, i ništa više.


Ono što nam Isabel govori, posve nenametljivo, jest da patrijarhat nikada neće nestati, neće izumrijeti, kao što neće ni prestati biti dio ekonomskog, političkog, gospodarskog, vjerskog i mnogih drugih sustava. Još uvijek nalazimo muškarce na vodećim pozicijama, još uvijek je žena manje plaćena za isti posao, još uvijek žena nije jednaka muškarcu. No, što točno Isabel želi reći ili pitati? Želi objasniti što žena točno želi?
Iza sebe ima tri braka i nijednom nije požalila. Štoviše, sretna je i dalje. Uči, prihvaća, voli, vjeruje. Opisuje i gubitke svoje kćeri, odnos s unucima, odnos s Rogerom (treći suprug o kojem piše s toliko topline da je nemoguće zaobići koliko je kao žena sretna).


Kako je rekla, želi da se generacije osvjeste, iako to već uveliko i jesu, žene znaju što žele, kako i zašto, rade na sebi, stvaraju karijere, pariraju muškarcima, ali ono što je bitno napomenuti – Isabel se dotakla teme silovanja i činjenice da žena nije silovana zato što je to tražila, ili zato što se izazovno obukla.


Želi nadahnuti nove generacije na borbu, da nastave ono što su započele njihove bake, a nastavit će one i njihova djeca. Divna je ovo knjižnica memoarskog karaktera koja će vas potaknuti da se pitate jeste li u svojoj vezi/braku/slobodi zaista slobodne i opuštene?
I da li vaši snovi, vaše nade, vaši odabiri imaju potporu? Volite li posao koji radite? Kako se vaši muški šefovi odnose prema vama? A na kraju što mi želimo? Jesmo li prigrlile ljubav? Što je za nas ljubav?
Sve su to pitanja koja nikada neće biti manje važna, manje potrebna.


Napisala je knjigu u vrijeme lockdowna kada je svijet stao, čovječanstvo postalo nesigurno i prestrašeno, nestašice određenih proizvoda u punom jeku, ali ona je i dalje imala svoju rutinu – ustajanje u šest, kava, uživanje s kujicama, opuštanje uz Rogera…

Recommended Articles

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *