Dugo sam vremena čekala da ovu knjigu uzmem u ruke i pročitam. Zaista predugo. Knjiška online turneja koju su provele kolegice bookblogerice itekako me potakla da se požurim s knjigom. I mislim da sam zaista trebala.

Izabrala je tragediju. Upravo onako kako je tragedija, nešto ranije, izabrala nju.

Priča pisana u trećem licu kroz 31 poglavlje, ali i 31 fotografiju nogometnog terena, obuhvaća život četvoro likova – Patrik, Tabita, Žanet i Nadja. Naizgled su potpuno nepovezani, pričaju svoju priču i vode svoje živote protkane težinom i još težim odabirima. Ali što će te više ulaziti u priču, uvidjet ćete njihovu pritajenu povezanost i ganut će vas odabiri koji su ponekad toliko potrebni da nema načina da se odradi drugačije. Patrik koji pod mentorskom palicom svog strica treba napisati roman, Nadja kojoj se otvaraju sva moguća vrata pa grad Osijek mijenja sa svjetlima grada Pariza, a za sobom ostavlja nekoga u kome je pronašla sebe. Tabita čiji se svijet urušava kada saznaje za bolest svog sina i o Žanet, ženi koja je izgubila sina i sve što je nakon toga postala bila je obična ljudska ljuštura.

O svojoj je srodnoj duši pisala instinktivno – prizivajući, lebdeći negdje između prošloga, sadašnjega i budućega. Obitavajući u skrivenom svijetu vječnoga. Tada je ljubav za Nadju i njezine priče bila jedan logiča, niti najmanje relativan, i uzvišen čin.

Ova knjiga u mnogočemu nije kao većina knjiga unutar ovog žanra – kronološki nije povezana te autorica u svakom poglavlju skače u drugo vremensko razdoblje. I to vas možda može odbiti, ali ne dajte da vas to omete. Kroz priču ćete putovati od grada do grada, od lika do lika, iz godine u godinu, od suza do osmijeha, od uspomena do kreiranja novih, od jedne starice na samrti do stvaranja novog života.

Možda ćete biti kao i ja na početku potpuno zbunjeni količinom informacija te svime što je autorica pokušala i željela ostaviti, ali vjerujte mi da ćete vrlo brzo ući u priču. Priča je to o boli, ljubavi, gubicima, spisateljskim počecima, odlascima, a na kraju i povratku tamo gdje je sve počelo. Također, koliko god likova bilo, Matea je sa svakim prošla psihološku karakterizaciju i postigla da u svakom trenutku shvaćamo i razumijemo kako se koji od njih osjeća.

Kao zbogom, kao oproštaj, kao suza ili kao vječnost – zarila je svoje lice u njegova prsa i zaspala ondje, u ritmu otkucaja njegovih grudi. Kad je sunce pustilo svoje krakove i otjeralo posljednji dah noći, Zair je otišao i nikada se više nije vratio u Pariz.


Priča je to o majci koja je ostavila svoje dijete, drugoj koja je izgubila dijete, o jednoj djevojci koja pretače život u riječi, o dečku koji nastoji pronaći prave likove za svoj roman, o ljubavi koja nije uvijek došla u pravo vrijeme, o djeci koja će odabrati nešto drugo mimo onog čime se roditelji bave. Priča je to i o Zairu, dječaku čija ljubav prema Nadji ne jenjava ni nakon nekoliko desetljeća. Posebno me dojmila činjenica Mateine sposobnosti da stvori toliko dobar roman uz odmicanje od klasičnih hrvatskih tema. Iako je napisan prije par godina, potom uređivan, Naklada Fragment udahnula mu je život tiskanim izdanjem. I na tome im čestitam.

Čovjek, pomislila je, može na dlanu imati cijeli svijet, ali koliko je on uistinu bogat ako na tom istom svijetu nije zahvalan?


Matein stil pisanja je toliko poseban, toliko drugačiji, a opet vrlo dobar da vjerujem kako je ovo tek početak njenog stvaralaštva. Prepun citata, još ljepših misli, ali i bogat stilskom lakoćom pisanja. Matea kao da plete mrežu pružajući nam toliko toga, između ostalog i taj jedan djelić života o kojem ne pričamo često – ali se događa oko nas. O majkama koje se bore za svoju djecu, o ljubavima koje se ne održe onako kako smo si obećali, o ljudskim slabostima, o izborima na koje nismo računali, o tišini koja se nastani duboko u našem srcu i nikada ne dobije svoj ton, o suzama koje prolijemo i onima koje čvrsto sačuvamo da teku prema srcu i duši štiteći tako sve oko sebe. Da, prikazala je Matea da život nije uvijek sjajan i da onda kada se smijemo ne znači nužno i da smo zaista sretni jer potreban je jedan končić, jedna tanušna nit i pomno složeno klupko može se razmrsiti.

Ali govori i onoj najvećoj ljudskoj sili – o ljubavi.