U današnjem postu vam donosim intervju s autoricom Ericom Katz. Njen roman Muška igra možete nabaviti kod Fokus na hit (https://fokusnahit.com/proizvod/muska-igra/), a recenziju na roman na ovom linku https://readinglist.com.hr/2021/06/14/erica-katz-muska-igra/

Ovaj roman ima snažnu poruku o mobingu na poslu, ali vam preporučujem da pročitate knjigu i uvjerite se u ono što roman prenosi. Autorica je to zaista na pitak način približila nama čitateljima, a zasigurno kod svakog ostavila traga i zrnca ljutnje zbog toga što se na žene još uvijek gleda kao na predmet ismijavanja, na slabiji i nemoćniji spol. Upravo je ovo knjiga koja razotkriva najmračnije tajne visokog i elitnog odvjetništva, tajne nad kojima bi se javnost zgrozila, tajne o kojima mnoge žene nakon mučnih situacija ni ne žele govoriti. Tajne koje ne smiju ostati tajne.

  • Za početak, recite mi nešto o sebi.

Hvala vam puno što ste odvojili ovo vrijeme da me upoznate i čujete nešto o mojoj knjizi. Ovo je moj prvi intervju za strani jezik i jako sam sretna što ga radim.

  • Pročitala sam Vašu knjigu Muška igra i stvarno sam ugodno iznenađena temom koju ste obradili. Nisam očekivala ovakvu priču, kao ni poruku cijelog romana. Iskreno, očekivala sam ljubavnu priču, a dobila sam jednu fantastičnu priču prepunu poruka. Hvala što ste nam na neki način otvorili oči. Što Vas je potaknulo da napišete Mušku igru?

Drago mi je da ste uživali! To je zapravo suprotno od ljubavne priče na mnogo načina. Počela sam pisati Mušku igru krajem 2017. godine – bilo je to vrlo burno vrijeme u Americi. Trump je izabran za predsjednika, pokret #MeToo zagrijao se do točke vrenja, a ja sam se jednostavno osjećala kao da imam puno misli koje treba razvrstati i uvijek sam svoje misli najbolje razvrstavala putem pisane riječi. Jednog dana sam tek počela pisati – i najčudniji dio za mene je bio to što po prvi put nisam pisala iz svoje perspektive. Pisala sam fikciju. Gledajući unatrag, ovo ima smisla jer sam se pokušavala poistovjetiti s perspektivama koje su toliko drugačije od moje, ali je ipak bilo prilično zanimljivo vidjeti kako je sve ispalo.

  • Također, pročitala sam da ste po struci pravnik. Koliko je situacija iz Vašeg života pretočeno u djelo? Je li doista takva situacija u svijetu elitnog prava?

Jesam, odvjetnica sam. Mislim da je mnogo ukrasa u svijetu u kojem radim informiralo svijet u knjizi, ali točke radnje su stvarno izvan moje mašte, ali ne mislim da to znači da su fantastične ili nerealne. Nažalost, mislim da su situacije u mojoj knjizi, iako za mene osobno fikcija, gotovo zasigurno nečija stvarnost.

  • Kakve ste reakcije očekivali na roman? Jesu li ispunili Vaša očekivanja?

Iskreno, nisam baš potrošila puno vremena očekujući bilo što. To je bila moja prva knjiga i izašla je za vrijeme pandemije. Provela sam puno vremena nadajući se da su ljudi to smatrali poštenim i realističnim, a mislim da ljudi uglavnom i čine. Bila sam potpuno oduševljena osobnim pričama koje su ljudi podijelili sa mnom kao rezultat čitanja moje knjige. Mnogi od njih su bili grozni, a ja sam duboko počašćena i užasno tužna zbog onoga što su mnoge žene na radnom mjestu pretrpjele. Nadam se da će pronaći katarzu i empatiju u dijeljenju svojih priča sa mnom i čitanju moje knjige.

  • Koliko vremena provedete pišući? Imate li proceduru prilikom pisanja i pridržavate li se toga? Pišete li više ujutro ili poslijepodne?

Sklona sam brzom pisanju. I ne znam je li to zato što najbolje pišem kratka, intenzivna razdoblja ili zato što tako moram pisati jer me posao tjera da pišem za vrijeme godišnjeg odmora – ali obično pišem po tjedan ili dva. Prvi nacrt knjige mogu završiti za tri tjedna, ali nakon toga moram provesti dosta vremena uređujući priču. MNOGO mi je bolje ujutro nego navečer. Navečer mi je stvarno mnogo teže smisliti ispravnu riječ koju tražim. Ja sam jutarnja osoba i moj mozak je najjasniji u jutarnjim satima.

  • Kako birate imena svojih likova? Jeste li se ikada susreli sa situacijom u knjizi, a da niste znali kako je riješiti?

NEMAM pojma kako biram imena. Često samo spojim imena i prezimena ljudi koje poznajem u stvarnom životu. Sve nevolje o kojima sam ikad pisala, nisam znala kako ih riješiti! Zaista kada pišem knjigu ne znam što će likovi učiniti. Jednostavno mi tokom pisanja nadođe radnja i postupci koji će ih definirati.

  • Mnogi autori inspiraciju crpe iz knjiga koje su pročitali, serija i filmova koje su gledali. Odakle crpite inspiraciju?

Volim o svemu misliti. Zapravo se brinem hoće li me inspirirati neka druga knjiga pa sam sklona prestati potpuno čitati romane dok pišem. Mislim da većina moje inspiracije dolazi iz svijeta oko mene – zanimanja mojih prijatelja i njihovih priča ili moje vlastito zanimanje.

  • Često kažemo da imamo svoje uzore. Koje bi bile Vaše i zašto?

Mislim da su mi roditelji bili veliki uzori u mom osobnom životu i kako živjeti punim, sretnim životom. Mislim da sam, kada je umjetnost u pitanju, imala dovoljno sreće da imam nevjerojatne učitelje i profesore koji su me uvijek poticali da nastavim pisati. Imala sam profesora engleskog na Sveučilištu čija je poznata izreka bila „Počeši svoj svrbež“. To znači, što god želiš raditi, gdje god postoji goruća želja, (ako je sigurno) to treba istražiti i prepustiti se. Vjerovao je da je to jedini put do punog života. Što sam starija, to se više slažem.

  • Planirate li novu knjigu? Ako da, koja će biti tema?

Upravo sam završila prvi nacrt svoje sljedeće knjige, koja će izaći početkom 2022. Radnja je smještena u umjetnički svijet, koji je po mom mišljenju čak uzbudljiviji od svijeta prava. Istražuje krivotvorenje umjetnina u suradnji s osobama na društvenim mrežama – cijeli komentar o tome kako možemo biti lažni u umjetnosti i životu.

  • Kako biste sebe definirali kao spisateljicu? Odnosno, osjećate li se tako?

Mislim da sam pisac i fascinirana sam psihologijom ljudi i različitim situacijama u kojima se nalaze.

  • Koja je Vaša omiljena knjiga i zašto baš ona?

O bože – volim knjige. imam ih toliko. Mislim da je Solomonova pjesma (Toni Morrison) knjiga zbog koje sam se zaljubila u knjige, pa bi se moglo reći da mi je to najdraža.

  • Zašto pišete? Za koga?

Definitivno pišem kao terapiju za sebe. Nikada ne dolazi konturno, ali u različitim likovima, situacijama u kojima se nalaze, reakcijama koje imaju i pogreškama koje čine, pronalazim sebe kako razrađujem svoje misli i probleme. Dakle, pišem za sebe, ali uvijek se trudim zabaviti ljude, i tako svojim čitateljima držim pažnju pri pisanju.

  • Često prepisujete svoje tekstove?

Da. Stalno. Loša sam u skiciranju i planiranju, pa samo sjednem i pišem. Ali to znači da također moram puno uređivati kako bi stvari tekle, itd.

  • Kako se nosite s negativnim komentarima? Koji su po Vašem mišljenju glavni razlozi negativnih recenzija?

Mislim da se uzrujavam negativnim komentarima, ali isto tako znam da sam čitala stvari koje volim kad se to ne sviđa mojim dragim prijateljima. Svi imaju svoje mišljenje. Mislim da ljudi daju negativne kritike za isto za što ljudi daju pozitivne – da se osjećaju da ih se čuje.

  • Kako gradite svoje likove? Što vam je najvažnije kada gradite likove?

Često počnem razmišljajući o nekome koga sam upoznao ili poznajem, a zatim promijenim nekoliko vrlo ključnih aspekata njihove osobnosti koji ih na kraju definiraju i čine potpuno drugačijim ljudima. Ili razmišljam o nekome poznatom kad pišem. Korisno mi je imati lice u mislima.

  • Tko Vam je najveća podrška u procesu pisanja?

Moja obitelj. Moji roditelji i moja braća i sestre. Osjećala sam se nevjerojatno.

  • Biste li nešto promijenili u svojoj napisanoj knjizi?

Sigurna sam da bih promijenila stvari da sjednem i ponovo pročitam. Četiri sam godine starija i svijet je drugačije mjesto. Ali, to je i razlog zašto ne bih ništa mijenjala – ovo je trenutak u mom životu i misli koje sam tada imala – ne mogu to mijenjati!

  • Vaša guilty pleasure dok pišete.

Začudo, vrlo sam disciplinirana kada je u pitanju pisanje. Ne pijem. Rano se budim, idem trčati sa svojim psom i svaki dan jedem istu zdravu stvar. Uzimanje svih opcija i uživanja iz života zaista me tjera da se usredotočim na knjigu. Pretpostavljam da će moj guilty pleasure biti u deset sati navečer!

  • I za kraj, što biste poručili svim budućim autorima koji se boje otkriti svoje priče?

Nemoj se bojati! Samo naprijed! Svijetu su uvijek potrebne priče koje se ljudi boje ispričati.

Recommended Articles

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *