Intervju s Dinko Mihovilović

U izdanju Hena com izašla je knjiga Doručak, domaćeg autora Dinka Mihovilovića. Knjigu možete naručiti na stranicama Hene com https://hena-com.hr/knjige/cijena/dorucak (trenutno se nalazi na popustu), a recenziju na djelo na https://readinglist.com.hr/2021/04/13/dinko-mihovilovic/

Potrebno mi je bilo svega par sati da je pročitam, ali to ne umanjuje vrijednost ovog djela. Iako kratko, ali je prožeto brojnim pitanjima na koja nismo dobili odgovore, ali ne zamjeram.

  • Nedavno sam pročitala Doručak. Po meni, vrlo tešku priču. I pojavilo se pitanje – koliko takvih situacija se javlja u stvarnosti. Jasno je da kako takve situacije nisu nemoguće. No, što te potaklo da napišeš baš takvu knjigu? 

Priča iz Doručka je zapravo, na početku pisanja, bila sekundarna. Koncentrirao sam se na pomalo mračnu atmosferu koju sam htio postići, kao i na autentičan ženski glas. Iz toga se rodila priča, malo po malo. I sam sam kroz pisanje Doručka prolazio kroz priču gotovo kao čitatelj i to je dio pisanja koji možda najviše volim.

  • Koliko je situacija iz tvog života pretočeno u radnju u knjizi?

U Doručku gotovo da i nema poveznica s mojim životom, osim činjenice da smo supruga i ja, s djecom, nekoliko mjeseci stanovali u Cvjetnom naselju, u jednom od tih nebodera iz priče, dok smo čekali uređenje novog stana. Tamo sam i počeo pisati roman, potaknut derutnošću stana u kojem smo se nalazili. Možda sam na još jedno ili dva mjesta u romanu ubacio pokoji detalj iz stvarnog života, ali ništa previše važno za radnju.

  • Kakve reakcije si očekivao na roman Doručak?

S obzirom na to da je roman uredila Marina Vujčić i izdala Hena Com, znao sam da mogu očekivati bolje reakcije, nego na svoj prvi roman. Usprkos tome, reakcije su me iznenadile; roman je načelno jako dobro prihvaćen. Drago mi je da se čita jer mu to daje smisao.

  • Koliko vremena općenito trošiš na pisanje? Da li imaš neku proceduru prilikom pisanja i držiš li se toga? Da li pišeš više ujutro ili popodne?

Kad se ozbiljno uhvatim pisanja, pišem četiri do šest puta tjedno, između jednog i tri sata, otprilike. To traje od tri do šest mjeseci. Često vodim dnevnik pisanja u vidu broja riječi po danu. Gotovo bez iznimke pišem kasno navečer. Preko dana se bavim obitelji, radim i treniram. Bez te procedure pisanja kasno navečer i bilježenja broja napisanih riječi, siguran sam da ne bih pisao dovoljno učinkovito za svoje pojmove.

  • Kako biraš imena svojim likovima? Jesi li se kada susreo sa situacijom u knjizi, a da je nisi znao riješiti?

Imena često biram po zvučnosti, pogotovo u Doručku. Na primjer, Damjan mi zvuči tamno, zbog slova d, m i n. Gabi i Filip mi zvuče bezbrižno, poletno. Boris mi zvuči agresivno, ima u sebi “ris” a vuče i na “borbu”. Mia, protagonistica, je dobila neutralno, internacionalno ime jer ona može biti bilo koja žena.

Nisam se još susreo sa situacijom koju ne znam riješiti, ali da, svakako postoje situacije koje se pišu teže od ostalih. Prije takvih dijelova znam uzeti i dan pauze da se psihološki pripremim. Pogotovo ako se radi o sukobu.

  • Mnogi autori svoju inspiraciju crpe iz pročitanih knjiga, serija, filmova. Odakle ti crpiš inspiraciju?

Većinu inspiracije crpim iz nekih slika, zvukova i situacija koje vidim u glavi ili na drugi način osjetim. Krenem od nečeg vrlo malenog: prizora ili nekoliko tonova. Od toga nastaje atmosfera koja zatim rađa likove i ti likovi imaju svoju priču.

  • Često kažemo da imamo svoje uzore. Koji bi bili tvoji? I zašto baš oni?

Što se tiče pisanja, uzora je mnogo. Ishiguro jer piše nevjerojatno dobro. Coetzee jer mi se sviđa njegova smirenost i nepristranost u pripovijedanju. Murakami jer izmišlja nevjerojatne svjetove. Mogao bih nabrojati još barem tri ili četiri autora.

  • Planiraš li novu knjigu? Ako da, koja će biti tema?

Da, počeo sam raditi na novom romanu, napisao sam četiri ili pet poglavlja i stao. Planiram nastaviti na jesen ili krajem godine jer trenutačno nemam vremena. S obzirom na to da ne znam hoće li izdavač prihvatiti priču, ne bih iznosio detalje. Roman je podložan promjeni sve do trenutku kad ode u tisak. Zato ne volim najavljivati.

  • Kako bi sebe definirao kao pisca? Odnosno, osjećaš li se tako?

Teško mi je gledati na sebe kao na pisca. Postoje stvari koje me u životu definiraju više nego pisanje, iako volim pisanje i volio bih da mogu više ostvariti pisanjem. Međutim, malena smo država i nije isto napisati roman na engleskom jeziku i imati preko milijardu potencijalnih čitatelja i napisati roman na hrvatskom za mnogo manju publiku. S druge strane, s obzirom na to da znam da neću živjeti od pisanja, slobodniji sam biti dosljedan sebi, pisati što i kako želim. Ako se izda i ljudima se svidi, odlično. Ako ne, nije kraj svijeta.

  • Što misliš o svojim također poznatim kolegama piscima?

Poznajem vrlo malo pisaca i to vrlo površno pa tako ne mogu reći da sam razvio mišljenje o njima. Ne pripadam tom svijetu. Najbolje poznajem Marinu Vujčić jer mi je urednica, a i naš je odnos gotovo isključivo profesionalan. S njoj je zadovoljstvo surađivati. Sve teče jednostavno i bez problema.

  • Koja ti je knjiga najdraža? I zašto baš ta?

Morao bih izdvojiti više naslova jer ih volim iz različitih razloga.

David Mitchell: Livada Crnog Labuda – obožavam ovaj roman jer volim bildungsromane. Osim same radnje, koja mi je vrlo zanimljiva, jako mi se sviđa i lokacija: ruralna Engleska.

Kazuo Ishiguro: Blijed pogled na bregove – prvi Ishigurov roman, nevjerojatno dobro napisan iz perspektive žene. Većinom je pisan u dijalogu.

Haruki Murakami: Norveška šuma, Tvrdo kuhana zemlja čudesa i Kraj svijeta, Bezbojni Tsukuru Tazaki i njegove godine hodočašća – tri romana o kojima se nema smisla raspisati. Pročitajte.

J.M. Coetzee: Dječaštvo – slično kao Livada Crnog Labuda, samo smješteno u Južnoafričku Republiku.

Ivo Andrić: Na Drini ćuprija – jer je Andrićevo pisanje svjetski vrh i treba ga čitati iznova i iznova.

Maša Kolanović: Sloboština Barbie – jer volim svoju Sloboštinu, a Maša je nevjerojatno dobro zabilježila djetinjstvo u našem kvartu u ranim devedesetima.

Mogao bih nabrojati još nekoliko romana jednako ili gotovo jednako meni važnih kao ovi iznad. Ali za kraj ću spomenuti još samo Tolkiena i njegovog Hobita i Gospodara Prstenova. To mi je najdraži eskapizam.

  • Zašto pišeš? Za koga?

Pišem za publiku – htio bih ljudima dati zanimljive priče jer i sam krećem iz pozicije čitatelja i volim dobre priče. Kad ne bih pisao za publiku, ne bih ni tražio izdavača. Možda imam još pokoju priču u sebi koja bi ljudima mogla biti zanimljiva, vidjet ćemo.

  • Ispravljaš li često svoje tekstove?

Postoje dijelovi teksta koje ispravljam više puta, a postoje i dijelovi teksta koje napišem jednom i vidim da je to, to. Nema tu pravila. Ali ispravljanje i vraćanje na prethodna poglavlja i paragrafe je nužno.

  • Kako se nosiš s negativnim komentarima? Ima li ih? I što bude uglavnom razlog negativnih komentara?

Naravno da bude i negativnih komentara (više za prvi roman, nego za drugi) i to je normalno i neizbježno. Nemoguće se svima svidjeti. Međutim, ono što me veseli jest to da nisam još naletio na zlonamjeran negativan komentar. Svi su u sebi imali nešto konstruktivno, što sam pokušao uzeti u obzir u svom daljnjem pisanju.

  • Smatraš li da je domaća knjiška scena zakinuta za brojne, ali dobre žanrove? Odnosno da li su određeni žanrovi još uvijek premalo zastupljeni?

Svakako, da. Htio bih da u svakom trenutku mogu nabrojati nekoliko poznatih, domaćih autora krimića, trilera, SF-a, horora i sl., da iskaču iz paštete i da ih se može kupiti na svakom koraku.

Osobno ne čitam previše žanrove, ali ponekad me ulovi SF, fantasy ili krimić. Bilo bi mi drago da ih imamo više domaćih. Ne bih volio da se izdaje bilo što samo zato da bi bilo domaće, ali siguran sam da imamo autore koji mogu ponuditi mnogo toga, a nemaju prilike.

  • Tko ti je najveća podrška u pisanju?

Supruga, naravno.

  •  Bi li mijenjao nešto u svojim napisanim knjigama?

U prvom romanu bih mijenjao dosta toga, npr. činjenicu da je uopće napisan. Doručku zasad ide dobro i bez mojih fiktivnih izmjena pa se trudim time ne zamarati. Ne mogu mijenjati ono što je već otisnuto, ali mogu više razmišljati o tome što želim napisati u budućnosti.

  • Da ih možeš pretočiti u film, tko bi utjelovio tvoje likove?

To je dobro pisanje, pogotovo jer trenutačno radim na scenariju za Doručak s producentom Tiborom Keserom. Došao je na ideju o ekraniziranju Doručka. Tek ćemo nagodinu znati više, ima li stvarne šanse da se film snimi i onda mogu fantazirati o glumcima za moje likove. No, volio bih da odabir bude na nekom drugom jer bi me zanimalo kako ih netko drugi vidi.

  • S kojim bi autorom (nebitno domaći ili strani) pokušao napisati zajedničku priču?

Ni s kim, pisanje je samotan posao i ne bih ga mogao odraditi s nekim drugim, koliko god cijenio tog autora ili autoricu.

  • Omiljeni domaći i strani autor? I njihova djela?

Imam dojam da sam na ovo već odgovorio kroz druga pitanja 🙂 

  • Gdje se bolje snalaziš kod lokacije romana? Domaći „teren” ili prostori izvan Hrvatske?

Domaći teren jer ga imam u glavi, poznatiji mi je i bliži. Također, veseli me u domaćoj prozi naići na lokacije koje znam pa pretpostavljam da će slično biti i s mojim djelima i čitateljima koji pronađu neke svoje lokacije među mojim stranicama.

  • Kako si se odlučio baš na takvu knjigu? Jesi li imao faze da odustaješ od teksta?

Roman sam pisao oko šest mjeseci, ali još sam mu se dosta vraćao i dorađivao ga. I onda sam ga još uredio s Marinom godinu dana kasnije. Odustajanje nije bila opcija. Odustajanje je u redu ako u prvih par poglavlja shvatim da ne idem nikamo.


Recommended Articles

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *