Claudia Durastanti je talijanska autorica rođena 1984.u Brooklynu, a svoje je djetinjstvo provela u Americi i Italiji. U svojem, gotovo autofiktivnom romanu Claudia opisuje život kćeri dvoje gluhih roditeljima prožet nizom neobičnosti, ali i borbom za vlastitim identitetom. Priča o upoznavanju njenih roditelja razlikuje se o tome tko je priča : majka ili otac. No, Durastanti priča i o brojnim rođacima, o bakama i djedovima sa obje strane, o svom bratu. Detaljiziran prikaz kako bismo i sami mogli shvatiti zašto je nešto upravo tako i kakva je posljedična kronologija kompletne situacije u toj obitelji.

Nemogućnost da radimo stvari koje bismo trebali biti u mogućnosti, nemogućnost vidjeti, čuti, zapamtiti ili hodati nije iznimka koliko odredište.

No, kako je njihovo upoznavanje obavijeno velom tajnovitosti, takav je bio i njihov brak. Prvo provode vrijeme u Italiji, potom se sele u Ameriku gdje je Claudia i rođena. Njihov brak nije dugog vijeka pa se rastaju kada je Claudiji tek šest godina nakon čega je majka odvodi u ruralni rodni kraj u Italiji. Cijelo vrijeme možemo uočiti napuknuti odnos Claudije s majkom, ali i nedovoljno povezan odnos sa ocem što će u kasnijim godinama biti razlog što se Claudia osjeća kao strankinja. Njena majka prava je enigma – njeno kontradiktorno ponašanje koje se vrti oko hendikepa s kojima se ne želi naučiti nositi odnosno prihvatiti i svijeta u koji se, nažalost, vrlo teško uklapa.

“Mi smo vrsta osuđena na razvoj, ali vjerujemo da nas odnos u nekom trenutku zaustavi, da postoji teleologija susreta s osobom, s određenom osobom. Kao da nas je to što smo par odvelo u drugu dimenziju, gdje ne možemo postati savršeniji ili svjetlije nego što već jesmo, zaštićeni prostor u kojem ne bismo htjeli izdati osobu koju poznajemo i otići u krevet s nekim koga nikad nismo sreli.

Claudia tijekom cijele knjige nastoji pronaći sebe, uklopiti sve dijelove u jedno i dobiti jedinku za koju će moći reći da je to ono što je čini, ali to izmiče. Štoviše, za cijeli roman možemo reći da je meditativni pokušaj za samu autoricu. Strankinja je autobiografski roman u kojem Durastanti objašnjava načine na koji su njeni roditelji, gluhi i nijemi, obilježili njeno djetinjstvo te kasniji odrasli život. Obiteljski odnosi unutar koji se trebala snaći, preživjeti i otkriti svoj identitet.

Imati takvu vezu kad si mlad ne znači iščekivati ​​vrijeme, već ga tresti; Ideja zrelosti je demistificirana kao definitivna faza postojanja, prije drugih. Unutarnji je bunt protiv zakona da ćemo odrasti da postanemo zadovoljni i nepromjenjivi ljudi, kada smo oduvijek polazili i dijelili točke; poderotine, šavove i posjekotine.”

Durastanti je ogolila dušu dajući čitatelju priliku i načina da uplovi duboko u srž njene obiteljske sage što nije toliko lako, te razotkrivajući sva pitanja uz invaliditet i nejednakosti u kojima se kao osobe nađu. Njen stil je toliko neobičan, nije nalik na nijedan drugi, ali meni se činio kaotičnim dok nisam ušla u samu srž priče i drago mi je da jesam jer što sam dublje ulazila, to se više pitanja otvaralo. I to mi je pojam dobre knjige – pitanja koja se javljaju pa makar i ostala bez odgovora. Durastanti nije progovorila samo o bolesti svojih roditelja, borbi za identitetom, borbi s majkom, nedostajanjem oca već je pokušala dati odgovore na pitanja što je to invaliditet, što je to biti stranac u vlastitoj koži, što znači biti čudan za okolinu, kako se pronaći? Za kraj želim reći da sam jako sretna što sam pročitala ovakvu knjigu jer volim autobiografske romane. Od mene imate preporuku.

Preveo : Marko Kovačić

Izdavač : OceanMore