Izdavač : Hena com

Za vrlo mali broj domaćih autora mogu otvoreno reći da su me osvojili svojim pisanjem. Pored Dinka Mihovilovića čiji me Doručak osvojio, Nedovršena se lijepo smjestila uz njega. Iako je Marini ovo prvi objavljeni roman vjerujem da nije ni posljednji. Nedovršena nije samo još jedan roman u nizu, smatram da je ovo jedna iznimno kvalitetno i vrlo dobro obrađena tema pitanja identiteta. Kroz pitanja tko smo mi zapravo, čine li na naša sjećanja ovakvima kakvi jesmo i kolika je zapravo vrijednost sjećanja, autorica nam predstavlja lik Nere, studentica psihologije, koja se ne sjeća svog život. Dijagnoze s kojima se susreće još kao dijete bile su amnezija, lakunarna amnezija čija je karakteristika fragmentiranost sjećanja i njihova isjeckanost. Naime, te su dijagnoze bile “pogrešne”. Bilo je tu i riječi o potisnutoj traumi, rupama u sjećanju na koje čovjek, nažalost, ne može utjecati. I zato je Nerin život prožet željom i potragom za nekime tko će joj reći sve ono čega se ne može sjetiti. Nekih se događaja ne može sjetiti, niti odrediti kada su se zaista dogodili.

„𝑀𝑜𝑟𝑎š 𝑚𝑖 𝑠𝑣𝑒 𝑟𝑒ć“, 𝑔𝑜𝑣𝑜𝑟𝑖𝑙𝑎 𝑠𝑎𝑚 𝑗𝑜𝑗 𝑛𝑜𝑐́𝑢 𝑝𝑟𝑖𝑗𝑒 𝑠𝑝𝑎𝑣𝑎𝑛𝑗𝑎, 𝑔𝑙𝑎𝑣𝑒 𝑢𝑣𝑎𝑙𝑗𝑒𝑛𝑒 𝑝𝑜𝑑 𝑛𝑗𝑒𝑧𝑖𝑛𝑎 𝑟𝑎𝑚𝑒𝑛𝑎. „𝑀𝑒𝑛𝑒 𝑗𝑒 𝑜𝑣𝑑𝑒 𝑑𝑜𝑛𝑖𝑙𝑎 𝑑𝑖𝑣𝑜𝑣𝑠𝑘𝑎 𝑠𝑗𝑒𝑛𝑎.“

𝐼𝑚𝑎𝑙𝑎 𝑠𝑎𝑚 𝑣𝑖𝑠̌𝑒 𝑜𝑑 𝑜𝑠𝑎𝑚 𝑔𝑜𝑑𝑖𝑛𝑎 𝑘𝑎𝑑 𝑗𝑒 𝑛𝑒𝑡𝑘𝑜, 𝑜𝑠𝑖𝑚 𝐽𝑢𝑙𝑖𝑗𝑒, 𝑘𝑜𝑛𝑎𝑐̌𝑛𝑜 𝑝𝑜𝑚𝑖𝑠𝑙𝑖𝑜 𝑘𝑎𝑘𝑜 𝑛𝑒 𝑙𝑎𝑧̌𝑒𝑚 𝑛𝑎𝑚𝑗𝑒𝑟𝑛𝑜. 𝑇𝑜𝑐̌𝑛𝑖𝑗𝑒, 𝑛𝑒𝑡𝑘𝑜 𝑗𝑒 𝑛𝑎𝑝𝑜𝑘𝑜𝑛 𝑝𝑜𝑣𝑗𝑒𝑟𝑜𝑣𝑎𝑜 𝑢 𝑜𝑛𝑜 𝑠̌𝑡𝑜 𝑚𝑖 𝑗𝑒 𝐽𝑢𝑙𝑖𝑗𝑎 𝑟𝑒𝑘𝑙𝑎 𝑑𝑎 𝑘𝑎𝑧̌𝑒𝑚. 

„𝑁𝑒 𝑠𝑗𝑒𝑐́𝑎𝑚 𝑠𝑒.“ 

𝑇𝑎𝑑𝑎 𝑠𝑢 𝑘𝑟𝑒𝑛𝑢𝑙𝑖 𝑝𝑜𝑘𝑢𝑠̌𝑎𝑗𝑖 𝑑𝑖𝑗𝑎𝑔𝑛𝑜𝑧𝑒.

Problem epizodičkog pamćenja definitivno unosi određeni nemir u život glavnog lika jer pokušajmo zamisliti da u svom životu imate osobe koje vas vole, a vi ih se ne sjećate. Sve što vam dokazuje postojanje događaja jest crna bilježnica, mjesto gdje riječi potvrđuju stvarne događaje, mjesto gdje sebi možete dokazati da nešto nije u redu, mjesto gdje će uspomene zaista imati opipljivi oblik.

Kako je već rečeno u tekstu iznad, problem nije klasična amnezija i pokušaji njenog “izliječenja” jer je Nera svjesna da se ne sjeća prošlih događaja, shvaća da nešto nije kako treba. Iz tog razloga kreće njena potraga za otkrićem, zapisivanjem događaja u malenu, crnu bilježnica i upornost da dođe do kraja svog istraživanja, ali i otkrivanja što se to dogodilo, a utjecalo je na problem s kojim se bori.

Sve kreće od prozora jedne kuće koji je neopisivo privlači, a ujedno će upravo prozor te sobe postati njen stan čiji će tragovi, detalji unutar samog stana dovesti do jedne fotografije, a fotografija do skupine zahvaljujući kojoj će uspjeti otkriti djeliće koji nedostaju. No, jesu li osobe s fotografije spremne surađivati s Nerom, ispustiti svoje tajne te razotkriti djeliće svojih burnih života u Zadru devedestih godina?

Odmah me privukla radnjom i iskreno nisam pogriješila. Intrigantna je ovo priča koja se bavi upravo tematikom tko smo ako nemamo kontrolu nad našim sjećanjima?

Imamo ovdje i pokušaj ljubavne priče, ali dovoljno je mlako da mi ne ubije odnosno olabavi onu početnu notu kojom roman započinje. Odlascima kod psihoterapeuta Mladena povećava se kompleksnost priče, počeci ljubavnog odnosa kojeg Mladena u jednom periodu prekida, ali ipak joj pomaže da pronađe to što joj nedostaje, te da upotpuni nedovršenu sliku svog identiteta.

Knjiga me odmah me privukla radnjom i iskreno nisam pogriješila. Intrigantna je ovo priča koja se bavi upravo tematikom tko smo ako nemamo kontrolu nad našim sjećanjima, a Marina Gudelj se odlično snašla u ovom žanru te na jedan vrlo jednostavan način piše o infrastrukturnim pitanjima identiteta jer tko smo mi zapravo bez naših sjećanja? Jesmo li mi ništa? Jesmo li samo ljudsko meso? Samo ime i prezime otisnuto na papiru?